Zresa san bez oba nona.
Đovanina, kega su ga ubili Tudeški kornar i trete,
A Piera si je uzela minjera od karbuna.
Umra je kad san se ja rodija.
Svi imamo soje fojbe, onu črnu dubinu ča vidiš kad pogledaš u šternu.
Istra je puna fojbi,
cili svit je pun fojbi,
na saken korku čuješ da ništo fali,
više je škurega nego svitla.
Nimaš rikordi, samo se domišljaš nikih litrati fameje,
Hi čuvan kako saki.
Beside gredu van z mene, ma ne znan skud.
Pensan da - ako duša postoji, učinjena je u vrimenu u kojen živiš.
Vrime od Piera i Đovanina ni moje vrime.
Živimo u dva svita ki se nikad neće taknuti.
Ma pur oni su još vode, nikadi uz mene, magari hi nikad nis vidija.
Kad gledan tu fotografiju, punu sunca, punu mora,
Domišljan se kad smo ulazili u Raški kana,
Zategnute vele i z timunon u ruki, tako mekin i darežljivin,
Navigajući proti vitra, ča je najbolji put za poj napred.
To je bija moj vitar,
digo bija, aš ga više ni.
Kasno je , ma sanj mi ne dohaža.
Nis se nikad navadija biti sam,
To me nikako pritišće, volija bin raj biti kadi drugaderi.
Ma, ki ne šoporta saminju je deboja čovik.
Pisati mi pomore, zajašen na soje beside i se držin trdo za ne pasti.
A i ognjište mi da jenu ruku u ten.
Ugasija san luče i sad san sam z vognjon, z dimon ki se gubi nikadi
u črnoj škulji od nape.
Škura je bura i grane škriplju, dubi plaču.
Beside!
Znaš ti koliko valjaju te beside?
Penžjon san si činija pišući, beside hitajući na kup i ubraćajući hi.
A tac bi me sako toliko pogleda , onako pognutega za makinjon za pisati
i bi mi reka: “Sin moj, ma kad ćeš ča početi delati, niko delo vero?”
Govore da je đornališta biti meštjer. Ča da mu rečen.
Razbijan lišnjake i vrihe za razbiti samoću.
Pred oči mi dojde moja nona kako si je navečer tukla i ila mandule z kruhon,
Skupljajući lupke u traveršu.
Gleda bin je i bi mi bilo lipo.
Žena od kampanje, navadna biti sama.
Bura je, zima, voganj me tepli.
“Voči ti se stišću mali, hoj spati” bi mi gorila i ja bin poša.
I sad je vrime za poj.
Stija ne stija, marač je list hitija.
Kako san rođen na kraju novembra,
Računan da su me moji delali krajen febraja ili prvih dan marča.
Stija ne stija, misece san dobro pobrojija.
Gianni se rodija krajen avrila,
Kad je delan je bilo grdo teplo, lito, za krepati.
Čud me puti pita da skud smo mi.
Bin mu reka da smo rojeni Istrijani, kako da i nismo jušto od nike race gospodske,
Ma kako ubrneš da ubrneš, šekoli su da smo tote…
Diškorši su to o đeografiji i punoj luni.
Svaki je činjen po sojen štajunu i deštinu.
Stari Bernardo si je učinija niki popis od rovinjeških prezimeni.
Ne znan kako je riva naj ime i prezime od sakega gospodara,
Ča bi bija oni ki je prvi doša.
Šest je šekoli čirka od prvih jebad i rođenja.
Popis misti skud je ki doša je mala poežija:
Venecija, Piran, Barban, Pazin, Labin, Krk, Zadar, Vrsar,
Dvigrad, Brioni, Senj, Krf, Ferara, Kanfanar, Lindar, Čefalonia,
Pićan, Motovun, Đenova, Vičenca, Kiođa, Gorica, Meduno,
Čimolais, Akvileja, Rika, Pula, Koneljano, Milano,...
Kad bi se ki pričinja da je od fameje gospodske;
inšoma, kad bi sra “van škulje”
u Rovinju bi ga frmali i bi mu rekli:
“Stani cito ti, žborača!”