Vladimir Nazor
VȆLI BȄPO
(1908.)
Preveja štoriju VELI JOŽE na barbansko - orišansku čakavštinu i stavija naglaske na beside: Denis Kontošić, mag.educ.
Bȋlo je nȁpro uzdȃvna, kȁd su unȏ providȗr Barbabiȃnka i šjȏr Zvȃne Dȁlla Zȍnta, prȏto ud aršenȃla u Venȅciji i kapitȃn ud motovȗnske bȍške, hodȉli po benȇčkoj Ȉstri za šenjȁt z jāpnȍn dȗbe ȕd cȅra ki će se zrȕšit i prepeljȁt u Venȅciju.
Lȉtnje je sȗnce jȕšto nȁpro pālȉlo spȏda Motovȗna. U bȍški ni bȋlo nȁnke vitrȉća. Gȍri na brȋgu bīlȉja se grȃd, upasȁn z zidȉnami i usigurȁn z kȗlon.
Providȗr i prȏto, strȗjeni ud klempesȃnja po bȍški, stȉli su jȕšto dȏjt na čȅstu ka je peljȁla u grȃd, kȁd se tovȁr, na kȇmu je Barbabiȃnka debȍto zaklȉma, frmȃ najedanpȗt na mȉstu, pȁk je stȇga vrȃt, rašīrȉja nosnȉce i ȍči ȕpra prȍti kȍpi sȇna zȕz nȉku drivȅnu barȁku.
Šȕ! – zvȉka je prȏto i trȕpija tovȁra z nogȏn.
Tovȁr je skȍka; providȗr se prȅnuja.
Kolȉko smȍ he do sȁda u uvȅn krȁju? – pītȃ je Barbabiȃnka.
Sȅdan miljȃri i tridȅset i četȉri.
Ča govȏriš? Dȍsta he je.
I prevȅć! Ljȗdi će se žȁlit.
Nȉš za to! Nȅka bȕde sȅdan miljȃri i tridȅset i pȇt, pȁk unipȗt: dȍsta! Jȍš jedȁn, bȅn.
Ȅko, uvȋ zȕz čȅstu.
Ne! Glȅdaj dȗbe zȕz unȗ drivȅnu barȁku, to je cȅr! Zapoštȃj: nȅka bȕdu ti za me. Će me teplȉt uvȗ zȋmu u Kȍpru.
I prȏti ni ustȁlo nȉš drȕgo, nȅg potȅć za tovȁron, ki je zletȉja prȍti barȁki, kȁd ga je providȗr trȕpija z pȁlicon, razvigurȁn z lȋpin udȏron ud sȇna. Tovȁr je žvȇlto poletȉja do kȍpe.
Dȃj jȃpno i metlȉcu! – rȅka je Barbabiȃnka i razjȁha se z tovȁra. – Da ne zȃbiš da je mȏj, našārȁt ću na dȇblu mȏj šȅnj.
Prȏto je donȅsa gamȅlu, providȗr je umočȉja mȅtlu i pȍčeja dȅlat šȅnj. Barbabiȃnka jȍš nȋ fȉnija, kȁd je nȉšto zašȕškalo. Čȕlo se je kȁko grȃne pȕškaju. Pokāzȁle su se dvȋ ručetȉne; tovȁr je zletȉja u ȃriju, zrȕšija se zȕz dȇblo i pȃ na zȅmlju sprȋd providȗrovih nȏg.
Bȏg mȏj!
Pȍli kȍpe, z kȇ je tovȁr zgūlȉja mȑvu sȇna, pȁk ga je pofȁt tȅga i ulovȉla nevȍlja, stȃ je ubȋca ud tovȁra, kmȅt Bȅpo z sȇla Branȇnci, ki je glȅda škȗro u providȗra. Dȋv, jȃk kȁko bȁk, razkuštrȁne glavȇ, razbotunȁn i naprȃšen, zūrȉja je u providȗra i kāzȃ zȗbe kȁko brečȉna ki ne pȕšti na svõje, ma i ne skȃče prȉko zȋda. Barbabiȃnka se je trȇsa kȁko prȗt; nȍge su mu se skamenȉle u kȓvi čȁ je tȅkla z ustȋ ȕd ubijȅnega tovȁra.
Šjȏr Zvȃne! Će me stȑt, pomõri!
Prȏto je stȃ u mĩru i godȉja. Tȃko je i rābȉlo providȗru, ki ga jȕr vȅć vrȉmena peštȃ da se za njȉn natȅže naȍkolo, da mu kȁko hlȁpac nȍsi jȃpno i mȅtlu i hrȃni tovȁra. Najvȅć je prȏto bȉja srdȉt ča je Barbabiȃnka sȃm pokažȉva ki će se cȇri posȉć. Kȁda je Zvȃne upȁzija da se ud strȃha providȗr dobrȁhno zmȕčija i da su mu ȗsta zablīdȉla, mu je rȅka:
Presvȉtli gospodȉne, čapȃjte pȁlicu i trȕpite tȅga niškorȉsti, ma jȕšto nȁpro.
Barbabiȃnka je zatrēpȃ jȍš vȉše, aš se je unȃ gȍra ud čovȉka mȁka i takȃ trȇst z stȍžeron ud kȍpe kȁko da bi stȉja poklopȉt z sȇnon i providȗra i ubijȅnega tovȁra.
Prȏto je dȍša blȉže Barbabiȃnki, zabȍja mu je pȁlicu u rȗke i rȉnuja ga prȍti dȋvu.
Barbabiȃnka je trȇsa z zūbȋ kȁko u srȋd najvȅće zīmȇ i, nȁpro zmȕčen, puštȉja je da ga prȏto rȉva. Ma u hȋp je stȃra dȍta ud njigȍvih dȋčnih starȉjih, ȅli pȁk to ča je bȉja umȃmljen ȕd strȃha, dȃla fȏrcu providȗrovoj dȇsnoj rȗki ka se dȉgla i na lȁko trȕpila dȋva po bȅdri.
Jȁče, jȁče! – zvȉka je šjȏr Zvȃne.
I providȗru ki se potȉja kȁko poškrȍpljeno ugljȇnje, ne bi u unȅn bȋsu ȅli strãhu nȉkad bȋlo dodijȁlo tȗć dȋva da mu pȁlica do mȁlo nȋ pȕkla.
Dȍsta! Stȅ ga ukrotȉja!– zvȉka mu je prȏto.
I zasprȃvlje, Bȅpo z sȇla Branȇnci stȃ je sprȋd providȗra stȉšnjen i umȉljat.
Za štȕpit se je, mȏj bȍže!
Bȅpo, klȅkni i bȕki nȍge gospodȉnu! To je nȁš gospodȃr! – zvȉka je prȏto.
I tãko je ȕni dȋv z debȇlima nogȁmi, vȇlikih dlȁni, ki je brānȉja svõje sȇno ud tovȁri lovȇć he za rȇp i hȉtajuć u grȃne ud cȇra, sprȉgnuja se i klȅka sprȉd nȉskin providȗron.
Dibljȃk z špȉlje! – zašȁpta je Barbabiȃnka.
Hlȁpac! – je rȅka Zvȃne. – Tovȁr je pȍša na njigȍvu kȍpu, a Vi na njigȍv cȅr, pȁk se je razbīsnȉja. Ko ga ne bȉte bȉja udrȉja, bȉja bi trȕpija z Vȃs u pećȉnu, hȉtija Vȁs u ȍblake. Pȁk, ti trȕbasti tovȁr. Kȁda bi ga on bȉja z kopȉton u nȍge, čovȉk bi se bȉja zmȁka i sȇno bi bȋlo ud tovȁra.
Težȃk je jȍš vȁjka klēčȃ. Lȋce mu je kāzȁlo kȁko da je pripitȏmljena bȅštija. Utȑnuja se je vȍganj u ȍku; sȁda je pokȍra probījȁla z zelȇnih očȋ i z rȋgic ȍkoli ȕsnic, uzȃd kȉh su se kāzȁli vȇliki zȗbi.
Prȏto je namȉga dȋvu nȅka se ustȁne; popȅlja ga je prȉd cȅr i rȅka mu:
Gospodȃr je našārȃ na tvojȅmu dȗbu svȇti šȅnj, i cȅr je sȁda njigȍv. Čȗvaj ga kȁko ȍko u glãvi. Kȁd pȁde pȑvi dȁž, ti ga zrȕši i ponẽsi dȍli na strȕnu kadȉ krgȁju drȋvo. Ma, ubȉja si tovȁra, a nȍge su gospodȃru trȗdne. Ponẽsi ga gȍri u grȃd, pȁk pȍkle... u bȍšku! Ȁla, na dȅlo!
Ne! – ka i mȗnjen zvȉka je providȗr. – Rȁje ću na nȍge.
Mȃ, presvȉtli, ćȅte ufȇndit nȁšega Bȅpu! – rȅka je prȏto, ki je pȁk jȕšto stȉja dȁt mu mȁlo strȃha u kȍsti.
Providȗr se je natȅza i skužȉva, a kȁd je prȏto namȉga, Bȅpo ga je zgrȁbija z ručetȉnami i stȁvija na svȏj lȋvi lȁhat.
Srȉćan Vȁn pȗt i dovȉdova! – zvȉka je Zvȃne i zletȉja u hȋp u boškȉcu.
Providȗr Lodovȉko Barbabiȃnka čūpȃ je u Bȅpinen krȋlu kȁko tȉć kȇga je dȉglo dȋte z gnjizdȇ. Parȁlo mu se je da letȋ zgȏr zvonȋka spȍd kȇga šaputȁju bȍške, grgutȁju vȏde, šȕškaju šenȉca i žȉto. Ma, providȗr ni imȃ sȁda vȍlje to glȅdat ni slȕšat: u škȓbi i mȕčan je glȅda ubrȁze ud dȋva, njigȍv čvȑsti vrȃt glȁdak kȁko dȇblo ud mlȃdega dȗba i utkrivȅna, runjȁva pȑsa ka su spodobȁla pećȉni na ku se ulovȉja mȃh. Glȅda je rȋge okȍlo očȋ i ustȋ tȅga dȋva mrȅž hlȁpci i govorȉja si da – svȅ ča je vȇliko – ne smȋ čovȉk glȅdat prevȅć zblȋza. Ćūtȉja je da je u njȇmu čȕda mȁnji strȃh aš je nȁša na tȅn vȇliken lȋcu ne sȁmo šȅnj za bȉt hlȁpac nȅg i šȅnj tȅškega življȇnja ča ga je Mlečȁn vȁjka vȉdija na ubrȁzi istrijȃnskih hlȁpci. Imȃ je strȃha jedȋno ud unȉh zūbȋ u Bȅpinih lȁlokah, z kȉma ga je dȋv mȍga zmlȉt kȁko črljȉvi orȉh zȃjno kȁd bi čȕja pȑvi šenj ȕd glȃdi.
Bȅn, Bȅpo, si fȍši lȁčan?
Sȁn, gospodȉne!
A ki te hrȃni?
Ja, unȋ z grȃda, kȁd njȉn dopȅljan drȋvo i grȍte; pȁk unȋ u bȍški, kȁd kȍpan cȋli dȃn i kȃlan dȇbla, i drȋvo stȁvljan na kȕpe. A dȃdu mi čagȍdar i marinȁji kȁd njȉn potȅžen bȃrke po strȕni. Dȃdu, ma mȁlo, i čȕda proklȉnju. Tȅško je š njȉma dȏjt na krȁj – e, gospȏda!
A ȉmaš i čȃ svojȅga?
Ȉman unȗ barȁku i unȋ cȅr. Ma, prȉko zīmȇ je barȁka za krȁve ud nȁših pȏpi, a cȅr je sȁda Vȁš. Ću posādȉt nȏvi.
A ča će ti mlȃdi dȗb?
Narȇst će, gospodȉne! Unȏ je jȕr trȇti sprȋd mojȇ hȉže.
Za Bȍga mȉlega! Kolȉko pȁk ȉmaš lȋt?
Govȏre da ȉman trȉsto, ma mi se vȉdi da ȉman i vȉše aš je prȉko trȉsto žūljȋ na mojȅn dlȁnu i prȉko trȉsto tȓni u mojȉh nogȁh.
Trȉsto lȋt! I ti pȁmetiš jȃko čȕda tȅga?
Slȁbo ja to pȁmetin. Znȃn sȁmo da je jedanpȗt svȅ drugȃšlje bȋlo – drugȃšlje, a i čȕda lȉplje. Domȋšljan se da sȁn kȁko mȃlo dȋte dȍša u uvȋ krȁj, i da je mȏj utȁc pomȍga zīdȁt grȃd na brȋgu; i da smȍ u njȇmu žīvȉli. Tȃko da je nȉko vrȋme svȉn bȋlo dȏbro, govȏrin nȁn, dȍkle smȍ bȋli sȃmi.
Čȁ su i ti drȕgi bȋli jȃki kȁko i ti?
Nȅgo da su. Unipȗt je svȅ lȉplje, svȅ vȅće bȋlo: i plȗg, i vȏli. I bȋlo je gȑžljih zvȋri u gorȁh, a mi smȍ he lovȉli. Bȋlo je vȇlikega kamȇnja u pȍlju, a mi smȍ ga nosȉli na brȋg, na živȍtu, za uzīdȁt kaštȅja; i bilo je jȍš čȕda tȅga i zgodȁlo se je čȕda tȅga. Bȋlo nȁs je jedanpȗt vȇli nȕmer u uvȅn krȁju, a sȁda sȁn sȃm. Drȕgega se vȉše ne spȁmetin.
Barbabiȃnka ga je slȕša i zagledȉva mȕškule na vrȃtu i na lȁhti dȋva. Glȅda je kȁko se unȃ pȑsa dȉžu i kalȉvaju i pensȃ čȃ svȅ ne bi mȍgli prikurȁt njigȍvi zemljȃki kȁda bi imȁli svȁderi takȍve dȅlavce i soldȃte; kȁda bi ȏni svȉ takȍvi bȋli. A kȃko bi to lȋpo bȋlo kȁd bi se providȗr tornȃ u Venecȉju pȅljajuć na špȃgu Bȅpu kȁko kakȍvega brẽka! Zaškūrȉja bi Barbabiȃnka z Vȇlin Bȅpon svȅ medȁlje unȉh providȗri ki se tornȉvaju z dalȅkega Levȃnta i Jȕga pȅljajuć z sȍbon u Venecȉju hlȁpce ki su za se štȕpit: čȓnce z Ȁfrike i Ȁrabe, za se š njȉma činȉt.
Bȅpo, ćȅš pȏjt z mȅnon u Venecȉju?
A kȁda?
Tȁmo za jȅno ȍsan mȉseci. Ča govȏriš? Ne bi ti, vȅruj mi, bȋlo ža. Dȏjdi h mȅni u Kȍpar.
Mmm! – zmrmoljȃ je dȋv i kalȃ providȗra na motovȗnske zidȉne.
Vȉje ud Motovȗna su bȋle nakrgȁne nārȍda z orȗžljen. Vȇlo zvȍno na kȗli trȕpalo je kȁko bȋsno, zvȃlo je na plȁcu i na zidȉne, a vȇlike glȃve za razvȉdit za bȃnkon.
Ȅko Bȅ-pȍ! Ȅko Bȅ-pȍ! – klopotȁlo je zvȍno. Dȉga se je cȋli grȃd za dȋva zrȉvat čȁ, kȅn su sprȉd trȋ dȃna nikȋ grajȁni porūčȉli da ne smȋ vȉše dȏjt u Motovȗn, aš je njigȍvo za dȅlat i nȁprid u pȍlju i u bȍški za kȍmun motovȗnski, a da ne dȍbije za to svȁku subȍtu pečȅnega võla. „Tȍk! Tȍk! Subȍta je, a Vȇli Bȅpo grȇ“ – trȕpalo je zvȍno, a čȕda grajȁni rivȁlo je na zidȉne rȏmpajuć z orȗžljen. Nȁpro je zarȏmpalo kȁd su se zȁprla vrȃta ud grȃda, za svȉn ča su nikȋ tȓdo govōrȉli da je svȅ to za nȉš aš Bȅpi, ȁko bi to poželȉja, nȇće bȉt mȑve tȅško korāknȕt prȋko zidȋn ud grȃda. Grajȁni su motovȗnski dõbro znȁli kakȍv je dobrȉčina Vȇli Bȅpo z sẽla Branȇnci dȍma. Ne trȉba se jȕšto nȁpro prȅnut ko mu danȁs pȑvi pȗt zapȉru vrȃta sprȉd nȍsa i dočȅkaju ga z orȗžljen do zūbȋ kȁko da je ti hlȁpac kakȍv hajdučȉna. Ma, nȅka i Bȅpo jedanpȗt vȉdi kȁko grajȁni z Motovȗna nȉsu sȁmo butegȃri i butegarȋći, kȃko to nikȋ rȅču, ko ne stȅši i grajȁni junȃki.
Nȁpro su se zaštȕpili Motovȗnci kȁda su vȉdili kȁko Vȇli Bȅpo stȁvlja na zidȉne prisvȉtlega gospodȃra Lodovȉka Barbabiȃnku. Podeštȁt, kančelȋr, pisȃr, kamarlȇngo i svȅ te drȕge vȇlike glȃve ud grȃda dotȅkli su se poklonȉt providȗru. Zvȍno je zazvonȉlo slȁvu, a nārȍd je barȅte nabȍja na helebȃrde i kȏplja, pȁk he dȉga visȍko vȋčuć: Vȋva! Žȉvija! – U takȍven vesȇlju popeljȃli su Barbabiȃnku u vȇlu kȁmaru ud grȃda, a grajȁni su jȍped poletȉli na zidȉne za čȅkat ča će vȇle glȃve ȕd grȃda rȅć i za kontrolȁt Bȅpu, kȇga bi lȁčan štȕmig mȍga jȍš i na kakȍvu munjenȉju natentȁt.
U vȇloj kȁmari ud grȃda dȍpra je podeštȁt zȁstanak z nȁpro lȋpima besȉdami za dȗžda u Venecȉji i lȃve ud Svȇtega Mȃrke, kȁko šenjȃ jȅne nȁpro čvȑste sȉle Venecȉje. Svȉ su takȁli tȗć z rukȁmi kȁda je podeštȁt čestȉta providȗru za njigȍvo junȃštvo: ukrotȉja je dȋva i da se prihȉtit u grȃd tȏj bȅštiji jȕšto kada se Motovȗn prontȉva z orȗžljen potȉrat tȅga niškorȉsti prȅz krijȁncije. Vesȇlje svȉh u kȁmari zaparȁlo se Barbabiȃnki jȕšto nikȃko ud sȑca, pȁk je zasprȃvlje propensȃ da ga je mȁt rodȉla za junȃka, za ča se zȃjno zdȉga jȍš vȉše u svojȅn karigȗnu. Ni škȅrac! Dȏjt u Motovȗn, ma u nȁručlju dȋva prȍti kȇga se je dȉga cȋli grȃd zȕz zvȍna i zȕz štrmȍr orȗžlja. Dȋv je gȕta vȏle i hȉta tovȁre u grȃne ud cȅra – jȏh, kȁda bi mȍga jedanpȗt pasȁt prȉko Mȃrkove plȁce u Venecȉji u nȁručlju ud tȅga dȋva! „Ȏni ga mȓze, aš ga ȉmaju strȃh; a mȅni se stȅšo zaparȉva krȍtak kȁko jȁnjac. To bi rȅć da sȁn ja posebȏjan čovȉk“, pensȃ je Barbabiȃnka i glȅda nȁpro z visȍkega na uvȇ sȉrote ljȗde.
Podeštȁt je i nȁprid speljȉva skȗp. Dȅlalo se o tȅn kȃko bi se jedanpȗt vȅć ukrotȉlo hlȁpca Bȅpu. Podeštȁt je povȉda kȁko je vȅć jȅno dvȉsto lȋt navȁda da grȃd Motovȗn dȁje dȋvu svȁku subȍtu pečȅnega vȏla. Grajȁni ȉšću da se ta navȁda prikȉne, a dȋv ne želȋ popuštȉt ud tȅga ča mu po njȇmu pripȁda. Unȏ ča bi ȏni sȁda trȉbali rīšȉt je da ne bȕde kȃrbe u grȃdu. To je rȅka podeštȁt i pȍzva svȅ drȕge da rȅču svõju. I za svȉn ča su svȉ skȕpa stȉli bȉt u mȋru i trȋzni, svȅ je hodȉlo nikȃko štrȃmbo, svȅ he je vȉše bȋlo čȕt, glȃsi su bȋli jȁči, štrmȍr svȅ vȅći. Kančelȋr je povȉda da je z pisārȍn pretrȇsa svȅ stȃre hȃrte, a da ni nȁša nȁnke besȉde z ke bi zȁšla tȃ pravȋca hlȁpca Bȅpe. Pisȃr, kȁko čuvȃr svȉh harat ud Motovȗna, je rȅka da svȅ te njȉhove besȉde mȁlo valjȁju, fȉntor su ufȇža za najȁče hȃrte ud grȃda: za hlȁpca ni pravȋce; na njȇmu je sȁmo da donȅse desetȋnu i da dȅla. Sȗci su na tȏ rȅkli da je to ča dȅlaju nȁpro gȓdo i ufendljȉvo; hlȁpac Bȅpo je dibljȃk, ki je udrȉja z gȓdin tȋron po grȃdu. Jedȁn dȃn će dȋv jȍš i kakȍvu nȏvu pȇzu rinut na hrbȁt grȃdu: na svȁku hȉžu po dȅset dukȁti i jȇnu divojčȉnu ȅli mlȃdu nevȉstu, - a ča će ȏntar svȉ ȏni učinȉt? Pȑvi ud strȃže ud grȃda rȅka je stȅšo svõju, da će on rivȁt zavlȃdat z dȋvon; da bi se jȍš jedanpȗt morȁlo provȁt z ȍtrovon, - ni mogȗće da se jedanpȗt ne nȃjde i za dȋva kakȍvo narȅdno pȉt. Mȃ, kamarlȇngo Čivȅta, ki komȃndi z narȅšćinon i kȁson ud grȃda bȉja je prȍti tega.
Ja bȉn pozlātȉja tȅga dibljȃka, - rȅka je, a na ča su se svȉ nȁpro gȓdo zaštȕpili. – Bȅpo nȁn čȗva blȃgo i grȇ u lȍv za nȁs na dibljačȉju z bȍške, i ȍre nȁn zȅmlju, i sȋče nȁn drȋvo, i zȋda nȁn zȋde i kȗle, i potȅže nȁn brȍde i plȁši kȁd rȃbi neprȇtelje. Bȅpo nȁs hrȃni i brȃni. Njigȍva je fȏrca u nȁših rukȁh, on dȅla za nȁs. Ud njȅga dobȋvamo mȗku i vȋno, blȃgo i drȋvo, a svȅ to za brȋžno pečȇnje u subȍte. Prevȅć nȁn je ud korȉsti, a da bȉmo mu mi zlȁ poželȉli!
Mȃ, uvȇ besȉde ȕd kamarlȇnga su jȍš vȉše rasrdȉle vȇle glȃve ud Motovȗna. Ȏni da su nahrȃnjeni i brȃnjeni ud tȅga hlȁpca i rȃzbojnika!? Ȏni da će svȅ to priznȁt unȏj kȍpi ud kȍsti i mȇsa, unȏj trȕbastoj sȉli prȅz rȃzuma! Pofȁt njȅga da grȇdu prȍti harȃt ud grȃda! Kamarlȇngo se Čivȅta dogovōrȉja z prȏton Zvȃnon i dȉže hlȁpca za ufȇndit grajȁne. I prȅz Bȅpe će ȏni zīdȁt kȗle, imȁt šenȉcu i ložȉt drȋvo. Ja, tȏj nevȍlji morȃ dȏjt krȁj!
Kušeljȁli su jȍš nȁpro čȕda, dȍkle nȉsu dȍšli do krȁja i rȅkli svõju: potȉrat ga ȅli ubȉt. Stȉli su to jāvȉt cȋlen grȃdu, kȁd se je dȉga providȗr Barbabiȃnka.
Gospȏdo, - rȅka je – nemȏjte se nȁnke tolȉko mȕčit, a svȅ za nȉš! Ja sȁn mȁlo prȉja rȅka dȋvu da dȏjde za Vazȁm u Kȍpar. Popeljȁt ću ga z sȍbon u Venecȉju nȅka i tȁmo vȉde kakȍv smȍ nārȍd stȁvili u jārȁm u uvȅn krȁju, i prȍti kakȍvih se rȃzbojniki morȃ borȉt dȋčni grȃd Motovȗn. Stȓpite se uvȉh ȍsan mȉseci. Hrȃnite ga i špȃrajte, a za Vazȁm mu pokȃžite pȗt za Kȍpar. Hlȁpac Bȅpo je danas ȕd Šinjorȉje i mȏj.
Vȇle glȃve ud grȃda su pokāzȁle zȃjno da njȉn to grȇ nȁ rȗku. Podeštȁt je bȉja prekuntȅnat. Ȅko, pȃrtit će zavȁjka ta nȁša nevȍlja z Bȅpinin pečȇnjen za ku smȍ vȁjka se kārȁli u uvȏj vȇloj kȁmari ud grȃda. Dȋv će pȏjt u Venecȉju kȁko mladȉć, hlȁpac gospodȃra Barbabiȃnke, i Motovȗn će tãko na krȁju najzȃd jedanpȗt imȁt svȏj mȋr. U tȅn vesȇlju podeštȁt je rȅka, a ti drȕgi su se zȃjno složȉli, da se hlȁpcu Bȅpi, kȁko vȋrnen hlȁpcu mȏćnega providȗra, vȅć danȁs ponȅse z grȃda pȏ bȁčve vȋna, i da ga se nahrȃni z trȉma košȁrami krȕha i najdȅbljin volȍn z njȉhove štȁle.
Manje poznate beside:
providȗr – višlji činovnik u vrime Venecije
prȏto ud aršenȃla – poslovođa ud skladišta oružlja
podeštȁt – prvi ud grada u ime Venecije
kančelȋr – glavni u kancelariji ud grada eli komuna
kamarlȇngo – činovnik ki komandi z blagajnon ud grada eli komuna
helebȃrda – sikira na oštren kolcu
dȗžd – najglavniji gospodar i prvi u Veneciji