Vladimir Nazor
VȆLI BȄPO
(1908.)
Preveja štoriju VELI JOŽE na barbansko - orišansku čakavštinu i stavija naglaske na beside: Denis Kontošić, mag.educ.
II.
Dȍkle su vȇlike glȃve kušeljȁle i prȅhtale se u vȇloj kȁmari ud grȃda, grajȁni su čūvȁli grȃd na zidȉnah. Bȅpo je sidȉja sprȋd portũna i čȅka ko će mu donȅst pečȇnje. Zvirjȃ je u zȁprta vrȃta i u unȋ mravnjȃk na zidȉnah ud grȃda ne hȁjuć za to ča ga proklȉnju, na ča su ga Motovȗnci vȅć uzdȃvna navȁdili. A grajȁni, glȅdajuć ga unãko kȃlmega, frmȁli su mȁlo pomȁlo unȏ ča su se držȁli kȁko za nȉke junãke, kalȁli su šljȅme i mȁče. Jȍped su se ubrnȕli u butegȃre i u svõje mȃle zanȃte – razvigurȁne, srčȁne, žȇljne škȇrca i grajȁnskega življȇnja. Bȉli su vȅć sȉguri da se Vȇli Bȅpo nȇće ni danȁs būnȉt, pȁk je njȉhovo vesȇlje sȁmo rȇslo.
• Ȅla, Bȅpo! – zvrȉsnuja je šȅpasti kaligȃr Škȃrpa. – Stȓpi se, sȉrota. Gospȏda ti u vȇloj kȁmari ud grȃda pȇču vȏla.
Motovȗnci su prȁsnuli u smȋh.
Kȁko da je sȁda pȋr na motovȗnskih zidȉnah. Starȉji stojȇ u hlãdu i sȓču kȁpljicu. Mlȁji kantȁju i škercȁju. Dȉca sidȇ na rũbu ud zȋda, mȃšu z nogȁmi po ȃriji, hȉtaju kamičȉće na dȋva ki glȅda i čȅka. E, danȁs će nȁše vȇle glȃve kalȁt jārȁm i pȇzu z vrȃta grajȁnan, porȁdi kȇga se Porečȁni i Kȍprani rȗgaju Motovȗncan. Kȁko da je zȃla hȕdoba doletȉla u tȋlo šȅpasten kaligȃru Škȃrpi, ki je skakutȃ, mȍta z jezȉkon, prihitȉva se po zidȉnah. Dotȅka je na rȗb ud zȋda, klȅka je i stȇga glȃvu prȍti dȋvu, škȉča je:
• Ȅla, Bȅpo! Dȃj ȕnu tvõju za istrijȃnskega krȃlja!
• Kantȃj, Bȅpo! – vīkȁli su grajȁni.
Ma Bȅpu pritȋšće nevȍlja; on pȁti nȁpro za pečȇnjen. Će bȉt jȅno stȏ lȋt ča ni tȃko dȕgo čȅka da mu donȅsu hrãnu. U njẽmu se je zbūdȉja lȁčni vȗk, ki mu je kȍpa po štȕmigu i stȉja bi mȇsa i prȋti da će bȋsno zatūlȉt ko ga ne umȋre z čȉn će, mogȁri z kȍžon i kȍsti. A unȏ pȉt ča grajȁnan tẽče krȍz gȑlo i tȉra u njȉh vigurȉju i oholȉju! Kȁd će to i on provȁt? Svȅ ga nȉšto šćȋplje za stēgnȕt rȗke i uzȇt njȉn sprȋd nȍsa to štroligȁno pȉt.
• Bȇ-pȏ – škičȋ kaligȃr – zakantȁj i dobȉt ćȅš brȇntu vȋna.
• Ja, dobȉt ćȅš! – vȋču svȉ ti drȕgi.
Dȋv se je nasmȉhnuja i zdȉga. Zamȕknjeno i nagrȉšpano je pȍčeja svȏj kȁnat:
Lȋpo mi je lȍv lovȉja, u zelȇnoj bȍški nȁšoj,
Bȃn Dragȍnja mlȃd.
U rũki mu dȇsnoj svitlȉla se ud kremȇnja glȁtka sikȉra.
Rȕšile se stȋne ud gȏre spȏd njigȍve nogȇ tȅške.
Plȁhi su tȉći škičȁli i šūmȉla mȑkla je bȍška,
Bȍška motovȗnska.
Lȋpi mi bȃn mlȃdi gȓdu zvȋr po bȍški tȉra.
Šȕška mu brȃda čȓna, vijorȁju mu lȃsi dȕgi.
Tȗle rȍgi. Mȍmak vȋče, a medvȉd ud bȏla rȋče.
Medvȋd motovȗnski.
Kantȃ Bȅpo štȏricu ud davnȋne za se zaštȕpit. Tȉra bȃn Dragȍnja medvȉda po bȍški. Vȇlik je i gȍja, sȁmo su mu plȅća ugȓnjena z kȍžon ud zvȋri. Bȍška šūmȋ, kamȅnje se vȃlja spȍd njigȍvih nȏg, štrmȍr zvonȋ po pećȉni. Treputȃ Bȅpin glȃs kȁko da čȕješ šūmȁt dȗbe, grmȉt u špȉlji, tornȁni glȃs rȏga, zavīkȁt lȏvca. Ćȗtiš tȃko u unȅn kȃntu fȏrcu svȉh nȁših starȉjih, dimbȍki dȋh čovȉka i svȅga ȍkoli njȅga. Ȅko, čȕješ trȗdno rȏmpanje nogȇ ud zvȋri i tȋr sikȉre ud kremȇnja po glȃvi, rīkȁt zvȋr i krȋk dȋva ki je pobīdȉja. Štȑpedi pȕškaju – to lovȁc vũče medvȉda dȍli u pȍlje. – Glȃs ud Bȅpe je svȅ mȅklji. Tȅpli glȃsi pȕni su svȉtlosti sȗnca i vȍgnja, a nȉke besȉde domȋšljaju na udȏr posȉjanega, na unȏ kȁd te milȕje pokȍšena trȃva. Lovȁc se skalȃ u pȍlje, ȕša je u njȉvu na kȏj ljȗdi žȁnju:
Nȅka ti je zdrȁvo, mlȃd lovȁc, u tȏj nȁšoj njȉvi lȋpoj!
Mi ćȅmo ti grȃd zīdȁt na grȍti zgȏr brȋga,
Mi ćȅmo ti mȁč zelȇni i ud zlȃta skovȁt krȕnu.
Ej, Dragȍnja bȃne!
H nȁn dȏjdi! Pȕn mȋh te čȅka, a mȇd nȁš zadȃje po smȋlju.
Kȍpa je sȇna mȅka pustȅlja, nȁše rȗke čvȑsti naslȍn.
Mi ćȅmo te h sȗncu dȉgnut, mi ćȅmo te z krȕnom krȕnit.
Ej, Dragȍnja bȃne!
Kȁko kȁnat ud unȅga ki je dȍbija, grmȋ Bȅpino kantȃnje. Zajdȉva z škȗrega kantũna njigȍve dȗše, skočȉlo je kȁko mlȁz vodȇ z dimbȍkega skrivȃnja za probȉt krȍz kamȇnje, krȍz upletȅno tȓnje i drȁču, pȁk da zablȉsne na sȗncu i zaklokotȃ po skȃsu zdȏlu. Kantȃ dȋv. Zȁpra je ȍči na pȏ kȁko da glȅda nȉšto ča je vȅć uzdȃvna ȕšlo čȁ; kȁko da slȕša vȅć uzdȃvna zamȕknjene glȃse.
I na brȋgu grȃd se dȉže ud mramȍra i kremȇnja.
Na glãvi je mlȃdega bȃna zalȁsla krȕna zlȃtna.
Zašȕškale su njȉve nȁše, zašūmȉle bȍške nȃše,
Ej, Dragȍnja krȃlje!
Glȃs ud dȋva grmȋ i šumȋ kȁko slȃp ud vodȇ ča z visȍkega pȁda u ravnȋcu za je svȕ potopȉt. Njigȍv je kȁnat tornȁni glȃs z srićnȉjega vrȉmena. Kantȃ š njȉn cȋlo pokoljȇnje dȋvi ki su imȁli življȇnje u dȅlu i slobȏdi. Zletȉja je Bȅpin kȁnat z kȍre ud cȅri, z letȋc, z grȕde na njȉvi, z bȅdri ud bȃki, z mȕškul i z dūšȇ dȉdi i pradȉdi. Škrīpȁt plȗge, pūhȁt vȏle, štrmorȁt žȓna, rȏmpat kamȇnje, strgȁt grȇde pȍli zīdȋ, svȅ je to čȕt u Bȅpinen kȃntu...
Jȏh, ud kȕda bȕra tȗče, patȗljki grȇdu na kōnjȋ.
Jȁšu, jȁšu prȅz frmȁt. Mȁč zvonȋ, kȏnji njȉn ȑžu.
Svȅ su nȁše njȉve stȑli, kȓv je pȁla po pȍlju,
Grȕdo motovȗnska.
I kȁnat povidȉva kȃko su napȁli patȗljki ud želȉza. Zvonȋ u njȅn orȗžlje ud neprȇtela, i ȑžu kȏnji, i vȋču bȏrci. Kȁko da čȕješ škrgutȁt z zūbȋ i dȉsat krȃlja Dragȍnju, ki se brȃni ud bȍške, ud kȏplji, ud ȍblaki strȅlic. Rȏmpaju dȇbla, letȋ pȇrje, hūčȇ pokrivȁla, zrȏmpana i zmȑvljena ud kamȇnja ud dȉvi. Svȅ to tãko hūčȋ i bȗče u Bȅpinen glȃsu, kȁko da je ta bȏrba sȁd u dimbȋni njigȍvih prsȋ.
Svȁ su zlȁ začavlȁna i potȉrane svȅ nevȍlje.
Blȃgo vȁn, vi njȉve ud zlȃta, mȑkle šȕme, zelȅne gȍre!
Stȗka si unȇ pȍredne, ubrānȉja si dvȏre bȇle.
Ej, Dragȍnja krȃlje!
Z gȑla ud kantadȗra zletȉja je krȋk unȅga ki je pobīdȉja. Kȁko mȉši bižȇ patȗljki po motovȗnsken skȃsu zdȏlu; bižȇ za se skrȉt u škȕlje i kamȇnje, u štȑpede i šȗšnje...
Dȋv se je najedanpȗt frmȃ, stȉsnuja ȍči i zakantȃ bȏno. Nȉšto je pȕklo u Bȅpinoj dũši, u glȃsu ud kantadũra!
Pȕkle su žȉce, rastrȇsle se letȉce. Nȉšto žȁlosno tẽče u sȑce z dȋvovega kantȃnja, nȉšto je gȓdo kapitȁlo gȍri na motovȗnskoj zidȉni. Bȏni su dȋvi, umȉre krȃlj ud tošikȁnih strȅlic ke su ga ubȍle, ud unȉh igȃl u njigȍvoj kȍži. Ćȗte kȁko njȉn se skabljȉva kȓv u žȉlah: dȇsna rȗka je klȍnula, kolȉna popȗšćaju, gȑč he gȗši, nȉka rũka he tȉra i sȉli he za zvrnȕt se na zȅmlju i zaprȋt ȍči.
Kantȃ Bȅpo kȁnat ud smȑti. Čȕješ hropȁc dȋvi na letȉci! Umȉru žȁlosno i pomȁlo, aš njȉn se ne da umrȋt, aš je njȉhovo življȇnje bȋlo tȃko lȋpo. A dȍli u dolȉni i na ravnȋci čȅkaju patȗljki. Znȁju za fȏrcu ud tȍšika. Zvirjȁju z štȑpedi i glȅdaju u svȏj fȁt. Blȋd i mȑza rastȇga se je krȃlj Dragȍnja prȉko prȁga vratȋ ud grȃda kȁko da bi i svojȉn mȓtvin tȋlon stȉja frmȁt tujȋnce da pȏjdu unȗtra u grȃd. Zamȕka je hropȁc stȍtin gȑli; fȉnila je bȏrba stȍtin dȗš; zamȕklo je svȅ na zidȉnah i u hȉžah mȓtega grȃda.
Poletȉle su čȅte patȗljki zgȏru po pozgorȋci; pȁli su na unȃ vȇlika tȋla kȁko rȏj mȗh, kȁko jȁta vrȃn, za njȉn šārȁt kȍžu i bȍst ȍči z kȏplji. Zapȕnili su grȃd za se rastȅć po hȉžah. I nȁšli su dȋte na ognjȋšću, pȁk ga brenȁli na zidȉne za ga hȉtit dȍli. Ma glavȃr ud patȗljki je stȃ sprȋd svȉh i rȅka je ditȅtu: „ Žīvȉt ćȅš i bȉt ćȅš nȁn hlȁpac!“ I ti zȁdnji motovȗnski dȋv žȋv je i dāndanȁs. Onipȗt se je to dȋte zvȃlo Gorȃzda: sȁda se zõve Bȅpo. Onipȗt je onȏ bȋlo kȁko dubȉć ča mu sȗnce svȋti i dȁž ga pȅre i zȇmlja ga hrȃni na srȋd bȍške; sȁda spodobȃ dȗbu ki je ustȃ sȃm na zgȍrenoj čistȋni, a strȋle ga tȗču, sikȉre sȋču i zelȇnje po njȇmu cikȃ sȍke mu. – Patȗljki su zagospodārȉli z grȃdon i udrȉli u grȍte ud grȃda svõje sinjȃle. Glavȃr je prikȍva krȕnu ud Dragȍnje, stȁvija je sȅbi na glȃvu, sȉja na mȉsto pȑvega i rȅka: zakȍpajte ta vȇlika tȋla da nȁn ne šporkȁju cȋli grȃd!“
Umrȋt je tȅško, tȅško, kȁda si pȅna grȃd uzidȃ.
Kȁd si srȉću uzīdȃ, kȁko drȋvo svȉ procvitȃ.
Jȍš je tȅžlje robovȁt na svojȏj rȍjenoj grȕdi.
Grȕdo motovȗnska!
Kantȃ Bȅpo kȁko da mu se sȑce kȑši. Čȕješ u njigovȅn glȃsu kȁko se nȉšto rondulȃ po pozdolȋci, nȉšto vȇliko i mȑto. Čȕješ matȉke kȁko kȍpaju škȕlje, i tȋr vȇlikega tȋla na dnȍ, i šušȗr zemljȇ ka pȁda na tȋla.
Kȁko strȕne – pȕne tȉhega, mȕklega štrmȍra – tȇče kȁnat z gȑla dȋva.
Napeljȉva na pȃtnju, na gȓde mȕke. Tãko se žȁli sȉrota kȅn su ukrȅli svȅ njigȍvo; to je kantȃnje hlȁpca i narȉkovanje šćȃva. Kȁko võda kalȉva se Bȅpin plȃč – ma gȑč popȗšća; nikolȉko je kȁpljic lȋka kȁpnulo u mȏre sȗz. Z dubȋne se dȗše nȉšto dȉže za ugrȉjat i ubasjȁt. Unȋ su dȋvi jȍš žȋvi.
Povȉda sȁd Bȅpin kȁnat kȁko po njȉvah i bȍškah ȍkoli grȃda nȉču z tȋli zakȍpanih dȋvi žȉta, lȍze i cȅri pȕni sȍka i udȏra. Kantȃ Bȅpo, a dȍli ȍkoli, po njȉvah i dolȉnah, šȕškaju grȃne i klokotȁju vrȕlje kȁko da kumpanjȁju njigȍve besȉde i da mu potrdȉvaju...
Dȋv je najedanpȗt umȕka, strȇsa se kȁko z snȁ i poglȅda u nārȍd na zidȉnah.
• Kakȍv krȃlj Karȍnja, Bȏg te ubȉja!
• Ča je to kantȁt eli mūkȁt?
• Brȁvo, stȃri. Zaslūžȉja si vȋno i vȏla. Glȅdaj, pečȇnje je na fijȏndi. Dȏpri ȗsta. Prontȃj se, Bȅpo! Sȁd!
Dȋv je dȍpra ȗsta za nȉšto rȅć. Fijȏnda je zaškrīpȁla i vȇlika balȍta blȁtnega, mȍkrega sȇna začepȉla je Bȅpi ȗsta.
• Urȃ! – zavīkȁli su na zidȉnah. Grajȁni su bȋli mȗnjeni ud vesȇlja.
• Ča ti je sȍčno pečȇnje?
• Kãko ti zadȃje vĩno?
Kaligȃr Škȃrpa se je gȑčija ud smȋha. Unȋ vȇli dibljȃk kȁko da se uvȋ pȗt ni veselȉja tȅn nȏven motovȗnsken škȇrcu. Ne da se nȋ veselȉja, nȅg se, ȅko, nakostȑšija kȁko jȇž i zamrāčȉja kȁko ȍblak. Grajȁni, navȁdni glȅdat Bȅpino lȋce vȁjka u pokȍri i dobrȏti, rivȁli su kapȉt ȕne brãzde na čȇlu ud dȋva, kȁko da su zaprētȉle, poletȉli su zȃjno za zaprētȉt na svȏj mȏd, pȁk su ulovȉli orȗžlje i posložȉli se za bȏrbu. Bȅpo se ud tȅga nȋ prestrȁšija, ko ne je skȍka na nȍge, rȕka je, prikorȁčija zidȉne i ulovȉja z rukȁmi motovȗnsku kȗlu, pȍčeja je trȇst ud fundamȇnta do vȓha.
Pristrȁšeni narȏd je takȃ vrȉskat i zvȁt u pȍmoć. Takȁli su bižȁt na svȅ krȁje. Bȅpo je puštȉja kȗlu. Sȉja je na svõje mȉsto i glȅda kȁko motovȗnski grajȁni bižȇ prȍti vȇloj kȁmari ud grȃda z dȉgnjenima poplȁti, zaplȉčuć se jẽni ne drȕge i vrȉskajuć z svȅga glȃsa: „U pȍmoć! Kȗla!“ – I dȋv se je domȉslija da je jȕšto tãko jedanpȗt bȉža sprȋd njȅga cȋli nākȍt mȉši u pȍlju, dȍli na rȗbu ud bȍške, dȉžuć smȉšno zȁdnje nȍge i cvȋleć i trēsȗć z mȃlima rȇpi. – Ma vȉdiš ti to! Danȁska su i njigȍvi gospodȃri bižȁli kȁko mȉši. Ča da se i oni mȍru pristrȁšit? Ča da se zasprȃvlje i grajȁni mȍru pristrȁšit ud njȅga, hlȁpca Bȅpe, kȇmu je sȗjeno da njȉn slȗži. „Ne! – pensȃ dȋv. – Oni ȉmaju strȃh ud kȗle, te mõje sestrȅ ud grȍte.“
Grajȁni su dotȅkli do vȇle kȁmare ud grȃda blȋdi, srdȉti i pȕni strȃha. Māhȁli su z rukȁmi i vrȉskali: „Smȑt šćȃvu! Kȗla! Kȗla“. – Na baladȗr je zȁša podeštȁt. Dȉga je rȗku u vȋs i nȉšto govōrȉja. Grajȁni slȕšaju, umīrȉli su se, lavudȉvali su podeštȁtu vȋčuć i mȃšuć z šiljȃri. I dȋv glȅda kȁko se dopȉru vrȃta ud vȇle kȁmare. Grȇdu prȍti njȅmu. Nikolȉko mlajȗhi nȍsi pečȇnje, trȋ kõša hlȉbi i bačvȉcu vĩna. Dȍšli su do zidȋn pȍli portȗna, kȁko da nȍse gospodȃru sȏ i zȅmlju.
Glȅda Bȅpo i pensȃ: rȅć bi da je to nȉki slȁtki sȁnj. Ma su vȅć oni dȍšli blȉže njȅmu; pečȇnje dimȋ na rȗbu ud zidȋn; krȕh zadȃje, vĩno ȉma udȏr ud rȏž i jȁgodic.
Podeštȁt stojȋ zȕz võla i govȏri nȉšto dȋvu. Bȅpo ga dȏbro ne kapȋ, a i ne čȕje ga, aš mu je ȕno bȍjže pečȇnje svȅ blokȁlo. Kapȋ jȕšto da je danȁs podeštȁt dȍbar kȁko dȍbar dȃn u lȉtu, da nȉšto govȏri: da je Bȅpo zameritȃ, pȁk za to pečȇnje u subȍte, pȁk za providȗra Barbabiȃnku, pȁk za pȗt u Kȍpar tȁmo za Vazȁm, za gȃlije i Mlečȁne. Unȏ ča je dȋv najbȍlje kapȉja i ča mu najvȅć gȍdi, su zȁdnje besȉde podeštȁta motovȗnskega: „Bȅpo, to je sve tvõje.“
I dȋv, strahȕjuć ud nȏvega škȇrca i sliparȉje, zanjȗrga je nȉšto, ȕzeja dȃre, napȑtija sve to i potȅka zdȏlu prȍti svojȅmu cȅru pȍli drivȅne njigȍve barȁke.
Manje poznate beside:
kaligȃr – postolar
krȃlj Karȍnja – (tal. Carogna, čit. Karonja – mrcina) – tako su Mlečani narugljivo zvali diva Dragonju