Vladimir Nazor
VȆLI BȄPO
(1908.)
Preveja štoriju VELI JOŽE na barbansko - orišansku čakavštinu i stavija naglaske na beside: Denis Kontošić, mag.educ.
III.
Vazȁm je. Prolistȁle su grȃne, takȁlo je zadāvȁt cvȋće i raskantȁla su se gnjȋzda po bȍškah motovȗnskih, tȁmo ud gȏr prȍti Buzȅtu, pȁk svȅ do mȏra. U portȉći zȕz strȕnu i dȍli blȉže mȏru, brȍdi, nakrgȁni zemljȏn, čȅkaju pȑve vȉtre ud prolȋća za pȃrtit na jȉdra u Venecȉju. Gȍri, u grȃdu, pritočȉli su grajȁni po drȕgi pȗt vȋno i ȍprli bȁčve, pȁk slȁve blȁgdane sȗnčajuć se kȁko gȕšćeri na zidȉnah, svȅ nikȃko čȅkajuć kȁd će vȉdit ča vȃžnega i vȅselega.
I Bȅpi je sȁda dȏbro. Zavālȉja se je nȁznak, protȇga se kolȉko je dȕg i širȍk na brȋgu zȕz strȕnu, dȉše frȉški vitrȉć ud prolȋća kolorȁn z udȏron rabašpȁnje, zaglȅdan u sȗnce slȕša zvȍna. Vȃlja se dȋv po mlȃdoj trȃvi kȁko medvȉd kȅn ne dȃ mȋra nešpendȁna snȃga. Razvigurȁn je z nȏvin štrmȍron i udȏri. Kȁko se je rastȅka segȕtra po bȍški! Zbūdȉla ga je z vȉdelon kȕkavica, i on se je ustȃ i potȅka za jāvȉt Motovȗncan, po stȃroj navȁdi, da su svȅ zvȋri potȉrane, i da se porodȉlo vesȇlje u njȋhovoj bȍški. Skȑšija je na tȍpoli grȃnu, dȉga je u vȋs, zamȃha je š njȏn, pȁk ȗdri u tȑk svȅ ȍkolo grȃda. Sȉgurno su i segȕtra čȅkali grajȁni ti sinjȃ zvirjȁjuć z glavȁmi krȍz brkunȉće na hȉžah kȁko mȉši z škȗlj. – Upȁzili su ga – pensȃ dȋv – i su rȅkli: „Ustȁnte, dȉca, za se kalȁt dȍli u dolȉnu! Nabrȁt ćȅmo jȗrjovice; Bȅpo plȉva po bȍški kȁko po zelȅnoj strȕni. Vazȁm je, dȃn ud mȋra. Nȋmajte ga strȃha.“
I Bȅpo se je danȁs natȅka kȁko nȉkada do sȁda. Nȁbra je cvȋća i ȉska gnjȋzde za razveselȉt motovȗnske žȅne i dičȉcu. Tākȃ se je po trȃvi kȁko nȉki zmȁjić ki pȑvi pȗt ćūtȋ kȁko je lȋpo sȗnčat se. Kȁko da je z mrzlȋnon i zȋmon šparȉlo svȅ ča mu je dȅlalo žȁlost. I do sȁda se je Bȅpo radȍva vazmȅnen sȗncu, ma uvȋ se pȗt čȕje mȋran i kuntȅnat. Ud kȁda je unȏ ponȅsa u Motovȗn istrijȃnskega providȗra, čȕda se tȅga kambijȁlo u njigȍven življȇnju. Motovȗnci ga nikȃko drugȃšlje glȅdaju, dȍsta je da stȇgne rȗke kȁko da bi stȉja ulovȉt njȉhovu kȗlu za frmȁt brȗku i da mu se ne rȗgaju. Svȁku subȍtu dȍbije ne sȁmo vȏla nȅg i brȇntu vȋna. Zmȕčija se je kȁko brȅk uvȋ pozȋmak i zȋmu. Nosȉja je Motovȗncan gnjȏj u vȑtle, čȉstija žȉle, čūvȃ blȃgo, prināšȃ zȅmlju u brȃjde, sȉja žȉto i šenȉcu, rabašpȁnju; a za kȋ dȃn će počȇt kopȁt lȍze, sȉjat škandȅja i cīpȁt žȋrje. A tolȉko se nȋ sprekȉda nȁnke u bȍški ni na strȕni kadȉ su mu konȍpi nažūljȁli ramȅna kȁda je vȗka brȍde prȍti vodȇ?! Ma sve je to pasȁlo. On je kapȁc potrpȉt i tȅže dȅlo, sȁmo da se jȍped ne rasȓde njigȍvi gospodȃri, ki su mu takȁli bȉt tȃko prȃvi. Zajȋdaju ga, ča je je, debȍto svȁki dȃn, govȏreć mu za nȉki pȗt u Venecȉju, ma je to, fȍši, škȅrac. Ča bi on u Venecȉji, kȁd je življȇnje odȅka svȅ lȉplje.
Sȗnča se Bȅpo zavȃljen na trȃvi kȁko gȕšćer i ne mȍre znȁt kȁko se gȍri u grȃdu gospȏda prepȉru porȁdi njȅga. Zvȃ je segȕtra podeštȁt prȏtu Zvȃnu Dȁla Zȍnta za ga domȉslit da je dȍša dȃn kȁd je Vȇlen Bȅpi putovȁt u Kȍpar h providȗru. Jȕtri, u sunčestȍku, morȃ pȏjt dȋv na vijȁz. Podeštȁt i grajȁni mȍle prȏtu Zvȃnu da popȅlja dȋva pȍli providȗra Barbabiȃnke; za to će junȃštvo dobit za regȃl kȏnja, na kȅn će jȁhat. To je rȅka podeštȁt, a prȏto se razbīsnȉja; takȃ je vīkȁt, klȇt i munjēsȁt. To ni normȃlno! Zgubȉt dȋva sȁmo za ugodȉt grajȁnan. A ki će potȅzat brȍde po strȕni? A ki će dȅlat u bȍški? Ča će fȍši Motovȗnci? Šȇst miljȃri vȅsli, dvȃ miljȃra palȋni i dvȉsto kȏplji – a da ne govȏrimo za drȋvo za ložȉt i grȉjat se – dȃla je uvȏ lȉto bȍška motovȗnska. A ki se je za to najvȉše potȉja? Hlȁpac Bȅpo.
• Ja prȅz Bȅpe ne mȍren dȅlat! On mi vȉše valjȃ nȅg cȋli Motovȗn. – Tȃko je vikȃ prȏto, čovȉk prȅz mȉlosti, ma mȅštar i pȏ, ki je vȅć zdȃvna Motovȗncan bȋja tȓn u ȍku.
Podeštȁt se je stȉja zvīkȁt na njȅga, kȁd se je umīšȃ kamarlȇngo Čivȅta, ki je dȍša pomȍć prȏti.
• A kȋ će kopȁt i orȁt, čuvȁt blȃgo i peljȁt intrȃdu kȁd vȉše ne bȕde dȋva? Kȁda ne bi imȁli Bȅpu, trȉbalo bi nȃjt drȕgega, kūpȉt ga bȉlo kadȉ, fȉntor za vȇlike šȏlde. A kadȉ ga nȃjt? Zgubȉli su se debȍto svȁderi ti junȃki ud kampȁnje; ki he ȉma, ne pȗšća he ud sȅbe. A nȁš Bȅpo je jȕšto ud najbȍlje rȁce; poslȕša kȁko brečȉć, jȃk je kȁko bȁk, zdrȁv je kȁko kremȇnje, a trȕbast kȁko telȁc. Kamarlȇngo će pȏjt se požȁlit dȗždu u Venȅciju ko Bȅpo pȏjde ća. U Venecȉji znȁju jȃko dȏbro da jȕšto takȍva stvorȇnja, kȁko ča je Bȅpo, su nȁpro pomȍgla fȏrci i luštrȅci Repȕblike.
Podeštȁt he je slȕša i umrdȉva z čelȍn. A zȁpovid ud providȗra! A žȅlja gospȏde i ud grajȁni? I kȁd bi to bȋla ȉstina da debȍto svi istrijȃnski grȃdi i dvȏri ȉmaju po jenȅga Bȅpu, ča võni da ne bi mȍgli prȅz te hȕdobe? Pȕšte grajȁne nȅka dȅlaju i nȅka se navȁde strūdȉt se, pȁk ćȅte vȉdit. A kȍ se te na pȏ bȅštije jedanpȗt takȁju žȁlit? Ȅko, Bȅpo je zatrȇsa motovȗnsku kȗlu. Rȗga se sȁda sva Ȉstrija. Zaslūžȉja je bȉt mȑt, a mi smo ga škapulȁli, sȁmo da se spȕni žȅlja ud providȗra. Uvȇ smo ga mȉsece lȋpo tȇndili, za ča su se grajȁni štȕpili i bȋli nȁpro srdȉti, za ga lȁglje prontȁt za pȃrtit. Ne! Mȉra je vȅć pȕna. Zȁpovid je prȏti Zvȃni da jȕtri rȁno zajȁše kõnja i popȅlja Vȇlega Bȅpu u grȃd Kȍpar h providȗru Barbabiȃnki.
Tȃko je rȅka podeštȁt, a prȏti ni ustȁlo nȉš drȕgo ko ne poslȕšat ga.
I zasprȃvlje, jȕtri zȕz sunčestȍk bȉja je štrmȍr na motovȗnskih zidȉnah kȁko u mrvinjȃku. Grajȁni su hȉtali šiljȃre u vȋs, māhȁli z rukȁmi, škičȁli i švīkȁli.
• Srȉćan pȗt, Bȅpo! Utopȉja se, Bȏg dȃj!
• Zatrȇsi kȗlu ud svȇtega Mȃrke ko si junȃk!
Glȅdali su Motovȗnci kȁko dȍli u dolȉni jȁše prȏto Zvȃne Dȁla Zȍnta, a za njȉn korȃča na mȃle kȏrke i pomȁlo dȋv Bȅpo, nȍseć na rȁmenu dȕgo i debȅlo, kȁko nȉko kȏplje, valjȃ ukrȅšeno dȇblo njigȍvega cȅra. Glȅdali su he grajȁni i vīkȁli, klȇli, švīkȁli nȁpro i dȕgo, dȕgo – svȅ dȍkle he vȉše ni bȋlo vȉdit.
*
U rȃnu zȏru pȃrtila je z kȍparskega pȏrta vȇlika gȃlija na pȗt u Venecȉju.
Zapūhȃ je vȉtar. Jȉdra se nadȉmaju, konȍpi žvrnčȇ, bandȋra vijorȃ, a brȏd skače kȁko kȍnj po blȃvemu pȍlju rȍneć z prȏvon i z bȍki u pȉni ud mȏra. – Sunčestȍk. Dalȅka je gȏra kȁko oltȃr z najlȉpljin cvȋćen na vȓhu. Ȍblak zlȃtnega prȃha prosȉpa se z visȍkega na plȁtu ud mȏra.
Bȅpo se je rastȇga na kuvȇrti, naslonȉja je glȃvu na kȓmu. Ni mu prȁvo ča su ga zgūlȉli z grȕde motovȗnske, ma ga Barbabiȃnka tȇndi kȁko sȋna i hrȃni ga kȁko vȏla, pȁk mu se svȅ parȃ da će nikȃko pribolȉt i tu žȁlost. Ma, sve ča su dȁlje ud krȁja tȁmo dalȅko, Bȅpi je svȅ tȅžlje, i nȉšto ga probȃda da se ustȁne i skȍči u vȍdu, pȁk da se tornȃ u svȏje bȍške. Ki znȃ ko je ta lȍkva jȕšto tȃko plȋtka da se mȍre krȍz njȗ hodȉt? Na to se je Bȅpo zapensȃ. Gȃlija je letȉla kȁko da su se z jȉdri rodȉla krȅla. Vȉše nȋ vȉdit krȁja; sȁda se vȇliki kolombȃr zamȍta dalȅko ud brȍda: nȅbo i mȏre. Bȅpo vȉše ne znȃ nȉ kadȉ su sȁda svȅ unȇ gȏre, nȉ kȁmo letȋ ti brȏd, ti drivȅni vȇliki tȉć, na kȅn se svȅ trȇse i lȇla, i šūmȋ i štrmorȋ, dȍkle mu u trȍbi nȉšto pljȕska i bȗče.
Dȋv ležȋ kȁko začavlȁn; se ne mȉče aš mu se sve parȃ da će se brȏd spȏda njȅga zgobȅčit, privrnȕt. Tȅško mu je na sȑcu, ma ȉma nȃdu da će najedanpȗt sprȋd kljȕna ud brȍda vȉdit Mlȇčane, a grȃd ud dȗžda ne mȍre bȉt hȕji ud Motovȗna. Bȉt će i tȁmo pȍlja i dolȉne, bȍške i krȁse; bȉt će nȉšto čvȑsto spȏd nȏg. Glȅda Bȅpo kȁko se sȗnce pomȁlo dȉže. Sȁda je kȁko vognjȅni zȋd, z kȇga tȇče strȕna vȍgnja na brȏd i mȏre. O, vi mȑzli hlȃdi bȍške motovȗnske, dȍkle pȏdne lȋva z neba svitlȍst i žȃr! Odȅka te sȗnce pȃli, vȉtar tȗče, a štrmȍr mȏra dȅla nȇmir; sve ti rȉva kȓv i nagȁnja te za skočȉt na nȍge i zrȉvat se z bȋlo kȉn, a kȁd odȅka, morȃš ležȁt kȁko cȍk na tȅplih dȁskah ča zadȃju po katrȁmu. Čȕda vrȉmena vȅć čūčȋ Bȅpo na tȉh dȁskah: ne mȉče se aš ȉma strȃha za pȁst u dimbȋne ud vodȇ, i naprȅže se za zrȉvat ča nȅmir ud kȇga trpȋ svȅ vȉše. Ma, vȉtar laškȉva, popȗšća, pȍša je ča za svȉn. Plȃtna na ȃrbuli sȁda su ubȉšena kȁko štrȁce; bandȋra se usūkȁla kȁko sȗhi lȋst; konȍpi ne treputȁju: ubȉsili su se kȁko krȅpane zmȉje. Zapȁda sȗnce u maglȉnu na mȏrsken kunfȋnu; grȇ u grȃd ud vȇlih ȍblaki, z kȉh naletȉva dȉm u svitlȍsti vȇlikega vȍgnja. Lȃđa se je frmȁla nasrȋd lȍkve, kȁko da je nikȋ zapeštȃ vȇliken tȉću obadvȃ krȅla. Glȅda Bȅpo i svȅ pensȃ kȁko bi bȋla gȓda kȁda bi lȃđa ustȁla totȅka zavȁjka, a on na njȏj unȃko povȃljen i kȁko začavlȁn. Dȋv je oćūtȉja kȁko mu ni življȇnja dalȅko ud motovȗnskih vȃl; oćūtȉja je fȉntor – a to fȍši pȑvi pȗt u živȍtu – kȁko su ta gospȏda prȅz pravȋce prȍti njȅga. Za ča su ga ȕzeli z njigȍve zemljȇ? Ča će njȅmu Mlȇčani? Ti brȏd – kȁko grȏb? To mȏre? I Bȅpo se je debȍto pokȁja ča se ni sprotȋvija šjȏru Zvȃni kȁd ga je prȏto natȉra da grȇ š njȉn u Kȍpar i da se nakrgȃ na lȃđu.
Ma, sȁd se je zgodȁlo nȉšto ča je raznȅslo Bȅpine pensȋre i hȉtilo ga u nȏvi mirȃkulo. Drivȅni vȇli tȉć, na kȅn mu je bȋlo sȗjeno unȃko ležȁt, stȃ je mȋrno z ubȉšenima krȅli ud plȃtna, ma se u njigȍven trbȕhu čȕlo nȉke glȃse i štrmȍr. Kȁko da su se udvēzȁli čvȏri i dȍprli nȉki drivȅni zglȍbi. Nikȋ je zdȁha, pȁk je nȉšto zarȏmpalo, i obadvȃ bȍka ud brȍda su zadrhtȁla. Iz stȍtin škȗlj na bȍki ud brȍda zȁšli su rȇdi pȁlic, ke su trȕpile u vȍdu, dȉgnule se u zrȃk i pȍčele trȕpat i strgȁt mȏre. Pȁlice su pȉnile na dolȉnjoj bȃndi kȁd su rivȁle u vȍdu, a laštȉle su se ud kȁpljic i mlȃzi kȁd bi se dȉgle u zrȃk. Bȅpo se štȕpija, aš ni znȃ da takȍvi vȇliki tȉći ȉmaju stȍtinu tȁnkih nȏg ke se mȍru za potrȉbu rastēgnȕt i zagȁzit debȅlo mȏre. Ne potȅžu se, bȅn, svȉ brȍdi z konȍpi, kȁko unȋ spȏd Motovȗna. Uvȋ su po dȃnu kȁko tȉći z vȇlikima krȅli, a po nȏći kȁko pȁuki ča grȇdu po vȏdi z stȍtinami drivȅnih nȏg.
Ležȋ Bȅpo, slȕša pljȗsak ud vȅsli i glȅda kȁko se škurȋna sunčezāhȍda pomȁlo diže i šȋri po nȅbu, vȁjka črnȉja i gȑža.
• Vȅslaj! – vȋče nȁpro nikȋ spȏda kuvȇrte.
Dȋvu se zaparȉva kȁko da je čȕja švȋk bȋča, kȁko nikȋ proklinje i kȁko rȏmpaju verȕge. Pljȗsak je vȅsli sȁda žveltȉji i jȁči; lȃđa – pȁuk letȋ kȁko da njȍj je nȏva fȏrca dȍšla u nȍge. Jȍš hipȁc, pȁk je nȉšto zamrmorȉlo, zašūmȉlo i zakantȁlo u trbȕhu ud brȍda. Glȃs je jȃk, ma skalmȁn, nagrȉšpan i dimbȍk, rȅka bȉš da dohȁja z mȏrske dimbȋne, a kȁnat je kȁko plȁč.
Pȍkle su me začavlȁli za uvȇ zlȋžene dȁske,
Ja nȉsan svojȅga dȍma vȉdija, nȁnke svȏje vȉdija mȁtere.
Si mi cȋla, hȉžo bȇla? Si me, mȃjko, prebolȉla?
Mȏre, mȏre sȋnje!
Pljȕskaju vȅsla i kumpanjȁju z svojȉn glȃson kantȃnje u škȗren sunčezāhȍdu. Čȕda se ȍblaki dȉže z te bȃnde; nikȋ su sȗri kȁko grȍte ud gȏr, drȕgi krvȃvi kȁko vȍganj. Debȅlo mȏre je odȅka kȁko ȍlovo, tȁmo dȁlje škurozelȇno; čamȑdi se i mrȃči kȁko čȇlo ko bi stȉlo skrȉt pensȋr na kȓv i za usvētȉt se. Konȍpi na ȃrbuli su zazūjȁli kȁko da žalȕju za nȉšto.
Pȍkle su me zakopȁli u uvȗ drivȅnu rȁku,
Vȉdija nȉsan bȍr u bȍški ni na nȅbu sȗnce žȃrko.
Si se drȋvo usūšȉlo? Si se sȗnce ugāsȉlo?
Mȏre, mȏre sȋnje!
Vȁljen za štȕpit se je, kȁko klokotȁju ȕne kȁplje ča tẽču zȕz dȉgnjena vȅsla i pȁdaju u vȍdu! Kȁko je pȅna čȕt mȏre sprȋd kljȕna ud gȃlije.
Gȓst zemljȇ mi donȇsite. Bašȇlka mi kȉtu darȗjte!
Sȗho vȅslo će procvitȁt mi i dȗša će se utȉšit.
Pȁk ću onipȗt mȋrno slȕšat ča mi šȁpće krȍz gȃliju.
Mȏre, mȏre sȋnje!
Jȇno je vȅslo pȕklo; zgȏr brȍda je preletȉja čȓni tȉć; kȁnat se je frmȃ.
Zazvonȉlo je zvȍno: pȁuk - lȃđa je pokȕpila nȍge, potȇgla he u tȋlo i frmȁla se; lȇla se na vitrȉću ča je pȅna pȍčeja pūhȁt.
• Tempurȃ gȑe! Na ȃrbule!
I marinȁji su se čȕda mȕčili na njȉhovih krȋži. Kȁd su fȉnili, kalȁli su se dȍli i sȉli uzȃd Bȅpinega živȍta, pȍli providȗra i kapitȃna ud brȍda za vičȅrat.
Nȏć se je kalȉvala i pȑve su se zvȋzde ukāzȁle na nȅbu, tȁmo kadȉ je jȍš bȋlo vȅdro.
Bȅpo ležȋ i ždrljȋ u prȏvu. Unȋ mu kȁnat ne zajdȉva nȉkako z glavȇ. Ki to kantȃ z njigȍvon besȉdon u trbȕhu ud gȃlije? Ki se to skrȋva u tȅn škȗren? Dȋv je popȉpa pakrȍv na kuvȇrti. Dȉga ga je pomȁlo i rȉnuja u krȁj. Nȉšto se je mȁklo u brȍdu. Glȃva ud dȋva na ȕskih ramȅni i na širȍken vrȃtu zdȉgla se je pomȁlo z škȕlje, stȁla je ȍči u ȍči z Bȅpon.
Dȋvi su mučȁli i glȅdali se.
• Ki si ti, čovȉk? – pȋta šȁpčuć unȋ z lȃđe.
• Zȏvu me Bȅpo, hlȁpac, a i drugačȉje. A ti?
• Ja sȁn se prȉja zvȃ Ȋlija; sȁd me zȏvu Galjȍt.
• A ča dȅlaš tȏte dȍli?
• Pȅljan.
• Ča to?
• Upȉren u vȅsla.
• A u ȕne drivȅne nȍge. A kȃko? Z čȉn?
• Ȅko z čȉn – rȅka je galijȍt i dȉga u zrȃk dȅset svojȉh rȗk. – Ȉman he stȍtinu.
• Si jȃk.
• Sȁn jȁči ud tȅbe, ma čȕda nȉži.
• Pȁk ča ne zȃjdeš vȁn z te škȕlje?
• Vežȅn sȁn z verȕgami, a i ne smȋn. Bi me z bičȍn stȗkli.
• Tȗču te?
• Ka i brẽka.
• Brȋžan ti! Ćȅš da ti pomȍren?
• Bi bȋlo prekȁsno. A ti, z kȕda si i ča dȅlaš odȅka?
I Bȅpo povȉda galijȍtu svȏje zȁdnje štȏrije.
Povȉda mu je čȕda tȅga za Motovȗnce i za njȉhove škȇrce, za Barbabiȃnku i šjȏra Zvȃnu. Galijȍt ga je slȕša škȗr i slȁbe vȍlje kȁko da ga je Bȅpino povȉdanje dȅlalo srdȉtega.
• Ča se tȃko pȗšćaš?
• A ča bȉn trȉba?
• Ne dȃj se! Speštȃj he!
• Kȃko pȁk to?
• Ča će ti ko ne svȁ ta fȏrca?
• Za dȅlat.
• A za kȇga?
• Ma za svȁkega. Za gospodȃra čigȍva je zȅmlja.
• Ne tȃko! Rȗke su ti za dȅlat, ma najprȉja za sȅbe i za svȏje. Ȏne su ti za brānȉt se, za ud sȅbe zrȉvat nepravȋcu. A unȃ je zȇmlja tvõja, čȕješ – tvõja!
I galijȍt se je pȍčeja nȁpro rabjȉvat. Da je on lȉber kȁko Bȅpo! Ma se ne mȍre maknȕt. Dvȁjset je lȋt pasȁlo ud kȁda su ga kojenȁli i zarūbȉli dȍli na jȕgu, pȁk mu udsȉkli nȍge do kolȉna i zabȍli ga u gȃliju za je peljȁt. Zavȇžen je z sȅdan verȗg, ke ne mȍre zgūlȉt vȃnka z rȅbri ud lȃđe, a da se rȅbra ne poprekȉdaju i potȍpi se z gȃlijon. Ma on, Bȅpo, tȃko jȃk i žȋv, pȁk – šćȃv!
• Ti njȉh hrȃniš, a ne ȏni tȅbe!
Bȅpi se zaparȉva da mu uvȋ galijȍt hȉta vȍganj u lȋce, pȁk mu sve nȉšto blištȋ sprȋda očȋ i gorȋ u ustȋ, u gȑlu, u prsȋ. Domȉslija se kȁko se je providȗr bȉja prestrȁšija kȁda je hȉtija tovȁra u dȗb i kȁko su se se usnītȉli i prȅnuli Motovȗnci kȁd je zatrȇsa njȉhovu kȗlu. Ja, i u njȇmu je nȉšto ud čȅga bi se ljȗdi mȍgli nȁpro prȅnut. Ni rivȃ kapȉt do sȁda svȏju nevȍlju i jȃd, a bȉja je pȕn milȍsti za tȕju nesrȉću, pȁk je ti nȏvi ćȗt nȁžga u njȇmu svȋtlo kakȍvo jȍš ni vȉdija. O tȅn, za ča mu je govōrȉja galijȍt, Bȅpo ni nȉkad nȁnke propensȃ; tȅr njȅmu se vȁjka parȁlo da je u Motovȗnu svȅ unȃko kȃko morȃ bȉt.
• I mi smȍ ljȗdi kȁko i õni – govōrȉja je galijȍt. – Za ča njȉn dȅlat šćȃvo kȁko blȃgo kȁda smo jȁči ud njȉh i bravȉji? Brȅk ne da kȏst i tȉra furȅštega z svojȅga kȏrta; a ti, Bȅpo, pȕštiš da čovičȗljki po tȇbi peštȁju i da ti pȋju kȓv; ti, ki si tȃko jȃk! Sramȏta ud tȅbe, brȁte! Čȕješ, lȁđa će se noćȁs potopȉt!
• Jȏh!
• Ȅko, se prontȉva tempurȃ; pȕklo mi je mȁlo prȉja najbravȉje vȅslo; tȉć je zaškrgetȃ zgȏr kȓme i ja sȁn pȍkle tolȉko lȋt vȉdija nȅbo i progovōrȉja z nȁšin čovȉkon. Nevȅra će bȉt gȓda, i nȁš će brȏd pȏjt na dnȍ.
• A ja? A ti?
• Ja ću se potopȉt z gȃlijon. Zavežȅn sȁn; krȕljast na ȍbe dvȋ nȍge; brenȃn se po zȇmlji: kȁko čȑv. Ča bȉn i da se škapulȃn? Ma, ti si vȇlik i jȃk, tȅbe ne mȍre ni mȏre tȃko lȁko progȕtat, - zvȗć ćȅš žȋvu glȃvu. Čȗj, Bȅpo, morȃš mi se nȉšto zaklȇt!
• Ću!
• Da ćȅš bȉt ud danȁs kȁko brȅk ki ne pȕšti da mu ȕzmu kȏst i ne da drȕgemu dȏjt u njigȍv kȍrat.
• Ti se kūnȅn!
I galijȍt levȃ jȍped šaptȁt dȋvu seljȃku. Povȉda je Ȋlija za svȏj rȍdni krȁj, za bȏrbu z Mlȇčani tȁmo dȍli kadȉ grȇ Nerȅtva u mȏre. Povȉda je svȅ ča je vȉdija i ča ga je tukȁlo u svȋtu kȁd je bȉja mlȁji, pȕn fȏrce i imȃ slobȏdu.
• E, mȏj brȁt Istrijȁn – rȅka je galijȍt z stȍtinu rȗk svȋteć z očȋ u na po škȗren sunčezāhȍdu i sprȉgnute glavȇ zgȏr Bȅpinega ȕha, - e, da si nȁs ti vȉdija kȁko smȍ gonȉli po mȏru brȍde ud tȉh nȁših šašȋni! Kȁko strȋle nebȅske smȍ letȉli z Nerȅtve na njȉhove gȃlije. Zvonȉlo je orȗžlje, grmȉlo mȏre – rȏmpalo je, škičȁlo, zvȃlo se pȍmoć da se je vȁljen nȅbo trȇslo. I oni su, mȏj drȃgi, pȁdali u nȁše rȗke kȁko mȉši mȁčki u cȁte. Skȏči na njȉhov brȏd, dȉgni pakrȍve – a u lȃđi zarȗbljeni mladȉći i dȉca, svȅ nȁša kȓv, nȁši brȁti, ča su he rȃzbojniki polovȉli eli kūpȉli ud Gȑki ȅli Žȉdi za he prepeljȁt u Pũlu i prodȁt he. A mi smȍ udrȉli po verȕgah za he razsȉć i zagȓlili sȉrote; Mlȇčićan konȍp ȍko vrȃta, pȁk he zagančȁli na krȋže. – Tornȁli bȉmo se u zȏru na Nerȅtvu. Zarubljenȋki bi plȁkali ud vesȇlja, a Mlečićȃnčići bi vȉsili kȁko gnjȋlo žȋrje na granȁh. – Znȃš, Bȅpo, doškūljȁli smȍ se mi jedanpȗt blȉže brȍdi u Venecȉji, pȁk navālȉli i ȕzeli njȉn dvȁjset divojčȋn, svȅ mlȃde nevȉste, svȅ zlȃto jȍš neraskrojȅno, z krȕnon na glãvi, u bȇloj rȍbi, lȋpe i mȉle, brȁte mȏj, kȁko vȋle ud gȏre. – Tȃko sȁn ti ja š njȉma, dȍkle me nȉsu ulovȉli, učinȉli krȕljastega i žȋvega me zakopȁli u uvȋ pržȗn za njin peljȁt i peljȁt. A ti, visȍk kȁko muntȁnja, jȃk kȁko medvȉd, pȁk trpȋš, mučȋš i dȅlaš hlȁpac. Srȃm te mȍre bȉt, rȅčen ti jȍped!
Bȅpo ga slȕša i svȅ kȁko da mu se nȉka kȍra topȋ ȍkoli sȑca.
Ȋlija je zamȕča, poglȅda je po nȅbu z kȇga su vȉsili tȅški ȍblaki; poglȅda je marinȁje ki su se jȕšto ustȁli i nagnȕja se je h Bȅpi kȁko da bi ga stȉja jȍš jedanpȗt bȍlje vȉdit.
• Zbȍgon! Sȁd će tempurȃ. Zȃpri pakrȍv! - šȁpnuja je galijȍt i sprhȃ u trbȕh ud gȃlije.
Bȅpo je stȁvija pakrȍv na njigȍvo mȉsto; čȅka je za vȉdit ča će se dogodȉt.
Nȅbo je bȉlo čȓno kȁko katrȁm; bonȁca je ležȁla na vȏdi. Marinȁji su z ferȃli letȉli po brȍdu, kontrolȉvali su vȇžlje ud konȍpi; vežȉvali su i zagančȉvali ča su mȍgli po kuvȇrti, zvȃli su se i dȁvali si kurȁja jedȁn drȕgemu.
• Ȇla, Bȅpo! – zvȉka je Barbabiȃnka. – Sȁda ćȅmo mȁlo zatȃncat! Da mi se ne bȉš prȅnuja!
Bȅpo je propensȃ kȃko bi to bȋlo kȁd bi ulovȉja tȅga čovičȗljka z bradȕcon, zavrtȉja ga i hȉtija u mȏre. Ma, jȕšto u ti hȋp kȁko da je pȕnja ud dȋva udrȉla u bȏk ud lȃđe; trbȕh je zajōkȃ, brȏd poskočȉja i se sprȉgnuja. Šašȋnski i uzȃd živȍta udrȉja je vȉtar na brȏd; rasrdȉja se je ča ga ni rivȃ zatȗć z prvȉn tȋron, pȁk ga sȁda tȉra po mȏru, trȇse ga i rȉva kȁko rȁnjenu zvȋr. Pensȃ Bȅpo da je to svȅ, pȁk u mȋru glȅda kȁko će fȉnit ti lȍv. More se je dȉglo u vȃlu; propȉnje se u vȋs i dȉže zȋde u kȇ bi vitrȉna stȉja trȕpit z brȍdon i ga zmlȉt. Lȃđa se je zdȉgla i pȃrtila; pȑti se zȕz vȃl, treputȃ na vȓh vȃla, hȉta se u ȕne jȁme, pȁk se sfȗze po pozdolȋci, zastȑže po dnȏlu i zalȅti se zȕz nȏvi vȃl.
Bȅpo ležȋ na kuvȇrti na bȋsnen vȉtru, razvigurȁn z štrmȍron ud tempurȃla i šušȕron ud vȃli.
Ma, se i nȅbo stȁvilo kȏntra brȍda. Grmȋ i laskȋče. Vȉtar tȗče svȅ jȁče, a vȃli su ka i muntȁnja. Zaškrīpȁli su ȃrbuli i krȋži kako da he želȉzna rȗka kȑši i prikȉda. Vȃli su se razletȉli; tȇču prȍti kȓmi, pȑte se zȕz bȍke, pȁk se hȉtaju na kuvȇrtu. Bȅpo je mȍkar do kȍsti. Ekȍ, vȃl se je zaletȉja na gȃliju, zgrȁbija je marinȁje i potȇga he u mȏre. Pȕka je i pȃ ȃrbul; trȕpija je dȋva u nȍgu.
• Kapitȃne, kȁmo nȁs tȉra? – škičȋ Barbabiȃnka z škȕlje na kȓmi.
• U širȍko. Bȉt će zlȍ. Strahȕjen da će nȁs hȉtit u krȁj. Ej, timunjȇr! Ej, - trunbetȃ kapitȃn krȍz nȉko tȕbo, ma timunjȇra ni čȕt. Ponȅsa je vȃl ča njȅga i timȗn.
Sȓče gȃlija krȕljasta i razdȑmana, u nȏći i tempurȃlu, na mȉlost i nemȉlost ud vȃli.
Vȉtar škičȋ, grmȋ u ȍblaku, i mȏre hučȋ. Kȁda se je rȃbja jedȁn hipȁc umīrȉla, čȕja se kȁnat u trbȕhu ud brȍda.
Nȍge su mi skȑšili, zatȑli mi dȗšu mlȃdu.
Brȋžan sȁn ti na tȅn svȋtu! – Gȁlebi, oj bȇli tȉći,
Polȇtite dȍli h jȕgu, mõju pozdrȁvite mȁter!
Mȏre, mȏre sȋnje!
Galijȍt Ȋlija kantȃ u vīhȍru svȏj zȁdnji kȁnat. Bȅpo ne se mȉče i dȉše na pȕna plȗća ȃriju ud tempurȃla. Domȋšlja se nȍći ud pozȋmka kȁd bi pȑvi lȅdeni vȉtar najedanpȗt udrȉja z brȋgi pȍli Buzȅta po dolȉni motovȗnskoj. Uvījȁla se je bȍška spȏda tȉri ud vȉtra, kȑšile su se grȃne i pȕcala dẽbla ud hrȃsta. Zaparȉvalo mu se da bȍška stȅnje zȕz glȃse medvȉdi u klãncu i zȕz čȃpe ȗki ki zavȋjaju kȁda se kalȉvaju u bȍšku. Domȋšlja se Bȅpo kȁko bi svȕ nȏć bȋja zbȗjen na srȋd bȍške u strãhu ud tȅga zlȁ. – Sȁd je razbotunȃ pȑsa da ga vȉtar jȁče trȕpi. Ubrȁća se prȍti vȃlu za ga dočȅkat, ma ne kȁko neprȇtela, ko ne kȁko muškardȋna, na kȅn će poskȕsit svõju fȏrcu. Ćȗti da mu je nȉšto nȏvo zakȕhalo u žȉlah, potȅklo kȑoz sȑce, zalȁslo u dȗši, nȉšto ča je jakȍsti kȁko ti štrmȍr, i ča ga je prȅnulo i kambijȁlo. Dȋv kantȃ.
Fȏrca zbȋja i dȉše z Bȅpinega kȃnta. Kantȃ Bȅpo, a žȁlosno i zamȕknjeno kȁko da plȁče, tornȉva mu kȁnat Ȋlija z trbȕha ud gȃlije.
Marinȁji, vežȅni z konȍpi na kȓmi i prȏvi, slȕšaju štrmȍr vīhȍra i kȁnat ud dȋvi. Strȃh njȉn je zagospodarȉja z dušȏn; nȉkada do sȁda nȉsu tãko ćūtȉli svõje debulȅce.
Ȍblaki su se skalȁli jȍš nȉže; prȁsnule su strȋle i šajȅte; dȍprla su se vrȃta ud nebȇsi. Trȕpija je dȁž.
Lȃđa je kȁko zvȋr ku je zmȕčija dȕgi lȍv, pȁk se kȍmoć brenȃ. Skȑšija je je vȃl i ponȅsa ča mȍste na kuvȇrti, razbȉja prȏvu i ruvinȃ kȓmu. Sȁda se igrȃ z brȍdon i svȅ provȉva kȃko bi mu stȇga rȅbra i probȉja mu u trbȕh.
Zletȉja je vrȉsak z prsȋ ud marinȁji. Gȃlija je trȕpila u nȉšto, zastrgȁla je u dnȍ, pȁk se jȍped dȉgla na vȃlu i zapljȕsnula na sȃbiju.
• Šundrȁni smȍ! Šȅka!
Bȅpo je skočȉja u vȍdu, zagȁzija do vȓh kolȉna. Dȁž je šȉba i vȃli su ga trȕpali u bȍke pȑteć mu se na ramȇna, rȉvajuć se za ga uzȇt ča.
• Ȋlija! – zvȉka je dȋv i stȇga rȗke za se ulovȉt za brȏd i dȉgnut pakrȍv na kuvȇrti. Ma, vȃl je jȍped zgrȁbija brȏd i ponȅsa ga z sȍbon.
Bȅpo je ustȃ sȃm zijȁjuć u škurȋnu. Vȃl ga je rȉnuja nȁprid, i dȋv je napȉpa letȉcu. Čȕda se Bȅpo mȕčija i hodȉja ȍko letȉce, dȍkle najzȃd ni nȁša kȕda će se popȑtit.
Dȋv sidȋ na letȋci i slȕša spȍd nȏg, zgȏra glavȇ i svȅ ȍkoli glȃse rabijȁnega mȏra.
Sidȋ Bȅpo u vȉtru i dȃždu i pensȃ na svȅ unȏ ča mu je rȅka galijȍt Ȋlija, ud kȇga kantȃnje kȁko da jȍš čȕje u štrmȍru i rūmȍru.
Čȓno vȅlo upletȅno ud škurȋne i māglȇ, u svitlȍsti ud šajȇt, mȕčeno z daždȍn i z vȉtron, ugrnȕlo je dȋva. Vȃli su doletȉli z nȉkuda – stȉli bi zrȕšit pȗntu ka njȉn se ne dȃ zvrnȕt, i uzȇt dȋva ki se na nju napȑtija. Ma, Bȅpo se držȋ za njõje kȗke, upȉre se z nogȁmi i čȅka z prsȋ tȋre. Domȋšlja se štȏrije po kȏj je njigȍv pradȉd Vukȁn rivȃ se ubrānȉt spȏd motovȗnskega brȋga ud dȋbljih bȃki lovȇć he za rȍge i zavȋjajuć njȉn vrȃt. Ćȗti da je sȗnce donȅslo u njigȍvu kȓv vognjȅnu šuštȃncu, i da su besȉde ud galijȍta i tempurȃ strȇsli z njigȍve dušȇ svȁki strȃh unãko kãko vīhȍr z dȗbi raznȅse svȅ sȗho i gnjȋlo. Vȋče Bȅpo u škurȋni i vȉtru i dãždu. Gȍdi u tȏj pȑvoj bõrbi i zõve vȃle za se borȉt. Kȁko čȃp dȋbljih kȏnji letȇ vȃli prȉko letȋc, ma je dȋv vȁjka totȅka na nogȁh i natȇgnjen ka i konȍp: urtȃ se rȃbji i kantȃ.
Dȁž popȗšća! Vedrȋ se nȅbo.
Sunčestȍk grȇ i dȋv je upȁzija krȁj ča ga u škurȋni ni mȍga razaznȁt.
Razdanjȉva se. Rȃja se sȗnce na muntȁnjah. Spodobȁju labȋnske gȏre na visȍki zȋd na ki skȃče, pȁk se skalȉva zuzȁnj luštrȁjuć se po brȋgi, iskrȁjuć na dritȋnah, luštrȇć se po bȍškah i dolȉnah, vȃl ud svitlȍsti. Dȍprla su se, bi se rȅklo, vrȃta ud nebȅsi, pȁk se zdȏlu zȕz gȏre hȉtaju žȋvi vȃli za potopȉt zȅmlju. Luštrȁju se kȁko bȉseri grȃne ud jȁsena, bēlȇ kȉte cvȋća ud tȓnja; krvāvȋ se kȁko kȓv pȍlje ud mȁka na vršȋću. Dolȉna ud Rȁše se uvȋja i spodobȃ vȇlikoj blȃvoj zmȉji, dȍkle njȍj se vȃli luštrȁju kȁko ljušpȉne ud rȉbe. Vȃli se još vȁjka pȉne ȍkoli dȋva, ma ni vȉše rȃbje u tȅn ča kȕhaju; grmȇ sȁda kȁnat u čȃst sȗnca i svȅga blȃvega ča je rastȇglo tȇndu zgȏr dȍprtega mȏra i zgȏr krȁja.
Bȅpo se kalȉva u mȏre.
Dȋv rȍni z nogȁmi u sȃbiju, nagȁnja prȍti krȁju. Vȃli mu skȃču na plȅća, rȉvaju ga nȁprid lomȇć se u pȉni na njigȍven živȍtu, pȁk ga jȍped potȅžu z svȍn fȏrcon nȁzda. Ma, Bȅpo njȉn se ne dȃ. Grȇ pomȁlo svȅ na gȍri: dȉže se z mȏra uluštrȁn z pȑvima trȃki ud sȗnca, ukrȕnjen z pȉnon, u vȇncu ud mȏrske trāvȇ, drȉt kȁko kakȍv bȏg ud mȏra.
Manje poznate beside:
kaligȃr – postolar
ȃrbula – jarbol
kuvȇrta – paluba
sunčestȍk – izlazak sunca
sunčezāhȍda – zalazak sunca
verȕge - lanci
čamȑdi se – mršti se
marinȁji – mornari
pakrȍv - poklopac
ždrljȋ – zuri
rabjȉvat se – ljutiti se
lȉber - slobodan
ćȗt – osjećaj
bradȕc - brada
muntȁnja – planina
timunjȇr - kormilar
timȗn - kormilo
rȃbja – bijes
pozȋmak – jesen
šȅka – pličina, greben
popȑtit se – popenjati se