Vladimir Nazor
VȆLI BȄPO
(1908.)
Preveja štoriju VELI JOŽE na barbansko - orišansku čakavštinu i stavija naglaske na beside: Denis Kontošić, mag.educ.
V.
Glȃs da su se podeštȃti tornȁli z Brekoglȃvlje gȏre z pȕnima žepȋ zlȃta, nȁpro je zbūdȉja grajȁne. Brekoglȃvlja gȏra je pȕna zakȍpanega zlȃta, i hlȁpci bi sȁda mȍgli počȇt zȋdȁt dvõre i kūpȉt svȅ grȃde ud Mlȇčani. I grajȁni su letȉli pȍli podeštȃti za vȉdit i popȉpat šȏlde, prstȇnje i kolȁne. Ti su šȏldi bĩli ud njȉhovih dȉdi i predȉdi, ki su ponȅsli svȅ svõje na gȏru da he čȅte ud Atȉle ne bi pokrȅle kȁda je unȏ bȉč pasȉva po Ȉstri. Grajȁni su, dȍnka, vȇri gospodȃri ud te bugatȉje, a hlȁpci su tȃti ke trȉba nagnȁt da tornȁju unȏ ča ni njȉhovo. Zlȃto se morȃ razdīlȉt mrȅž grajȁni, aš rȇgula je rȇgula. Brekoglȃvlja gȏra ni ud hlȁpci – dȋvi, aš hlȁpac ne mȍre imȁt nȁnke pȇdalj zemljȇ pȍd barȅton nebȅskon; svȅ je ud grajȁni i gospȏde, pȁk su porȁdi tȅga ti dȋvi u dȕplo tȃti. Najvȉše su škičȁli unȋ z Motovȗna, z Pȁzina i z Buzȅta, aš je Brekoglȃvlja gȏra na kunfĩnu njȉhovih kȍmuni; svȁki je kȍmun pȃk stȉja posvidȍčit da je gȏra njigȍva. Barũni su govōrȉli da su gospȍdske pravȋce starȉje ud unȉh u kȍmunu: Brekoglȃvlja je gȏra – i svȅ unȏ ča je na njȏj i u njȏj – narȅšćina istrijȃnske gospȏde. Poglȅdajte sȁmo ȕne šȏlde i prstȇnje; na njȉh su štȅme i krȕne. Jȕšto njȉhovi gospȍdski sinjãli. Prȁvo je i poštȅno da njȉn podeštȃti dȃdu i unȏ ča su dȍbili ud Vȇlega Bȅpe. Grajȁni su stȉli da se zlȃto zȃjno razdȋli, aš ga je dȋv podīlȉja svȉn njȉn, a ne sȁmo unȉn trȉn podeštātȍn. Motovȗnci su pȁk rogobȁrili da svȅ unȏ ča je dȍšlo z Bȅpovih rȗk grȇ njȉn, aš je Bȅpo motovȗnski hlȁpac. Nikolȉko dȃn se porȁdi tȅga ni jȉlo ni spȃlo. Kušeljȁlo se, kārȁlo i sanjȁlo z dȍprtima očȋ kȕpe prstȇnja, kȕpe kolȃn i dȁž ud šȏldi. Kȁko da je fȇbra trȇsla kȍsti ud gospȏde, butegȃri, mȅštri i svȉh grajȁni. Stȅšo i ko su vīkȁli na dȋve, nȉsu se rivȁli složȉt kãko i kȁda bi jȍped rābȉlo navālȉt na njȉh. Stȉli su prȉja znȁt čigȍvo je zlȃto i kȇmu će pripȁst. Intrȃda je zdrijȁla na lȉtnjoj pripȅki, hlȁpci su dȅlali u dolȉni i po brȋgi, a grajȁni su pasȉvali dȃne u kȃrbi i barȕfi.
Dvȃ pũta su provȁle čȅte ud gospȏde srȉću ud batȁlje i zaletȉvale su se na zidȉne ud dȋvi, ma su se tornȁle zrȏmpane i usramȍćene.
• Ti su dȋblji hlȁpci prenȕki ud kozȃra Polifȇma. Ne zameritȁju da se š njȉma mȋrin, - rȅka je barȗn Bračodȕro.
• Tu je nȉka štrigarȉja po srȋdi, - zamȑmlja je vȋtez Ȏdo.
• Zaštrigȁne mȅtle! – rȅkli su narugljȉvo grajȁni. – Bȍlje je tãko, aš bi ko ne barȗni stȁvili svõju cȁtu na unȏ zlȃto.
Kamarlȇngo Čivȅta je sȁmo mȕča, za ča su se svȉ štȕpili. Bȉja se usūšȉja kȁko kolȁc, puštȉja je da mu rẽste bradȕc i zgrbȉja se je kȁko stȁrac. Dȑža se je z bȍka ud kumpȁnji i sidȉja je ȗre i ȗre na Štrȋginoj glavȉci žmȋreć z očȋ prȍti grãdu ud dȋvi. On je nȉšto čȅka. Jenȅga se dȃna tornȃ na šakȑeto u Motovȗn.
Grajȁni su sȁda škercȁli, kušeljȁli su mȁnje za zlȃto i dȋve; ležȁli su i spȃli na svojȅn bȑdu.
Ma, svȉ ti nȅmar i lȋnost bȋli su sȁmo za ȍko. Po dãnu su počīvȁli ud nȍćnega trȗda i nespȃnja. Zȃjno kȁda se zamrȃči, kȁliva se grajȁn u dolȉnu, i to najvȅć sȃm ȅli z kȉn ud vȇrih kumpȁnji. Kalȉvali su se u dolȁc i pȑtili se u škȗren ȍkoli dnõla Brekoglȃvlje gȏre. Kopȁli su svȕ nȏć zȅmlju vȁmo-tȁmo po škrpȃdah ud gȏre i tornȉvali se prȉd zȏru na Štrȋginu glavȉcu znemȍgli i raznevȅreni. Ma, ȗfanje he je jȍped tȉralo u dolȉnu. Zlȃto je morȁlo bȉt nȋdi gȍri ȍkoli vȓha. Da njȉn ga je jedanpȗt nȃjt, pȁk skopȁt ga i ȗjt! Ki će zavlȃdat z dȋvi? Kȁda bi njȉn i pȍšlo za rukȏn, stȉja bi svȁki grȁbit i nosȉt. Sȃm nȃjt, sȃm i godȉt! I grajȁni su se takȁli škūljȁt svȅ vȉše za gȍri. Iskȁli su i kopȁli po kamenjȃru i tȓnju u vȇliken strãhu, ma ud zlȃta nȁnke šȅnja. „Jȍš gȍri, pȍd sȃme zidȉne!“ – propensȁli su. – Ȍkoli po nȏći škūljȃ se je nȉki hlȃd spȏd zidȋn Brekoglȃvlje gȏre. Kȁko da su vȇle glistȉne i krtȉne kopȁle svȕ nȏć škȕlje i fõše. Dȋvi su, trȗdni ud dȅla, spȃli svȕ nȏć kȁko zakȍljeni, a grajȁni su se pȍčeli pȑtit i na zidȉne. Zvirjȁli su krȍz škurȋnu u mȕtaste barȁke i skākȁli z zȋda, ko bi u kakȍvoj štȁli zamūkȁla krȃva. Najvȉše kurȁja ud svȉh imȃ je motovȗnski kaligȃr Škȃrpa i njigȍva kumpanȉja. Ȏni su jȅnu nȏć priskočȉli zȋd i skopȁli jȁmu zȕz barȁku, ma nȉsu nȁšli nȉš nȅg nikolȉko gnjȋlih kȍsti ud glavȇ. Stȉli su kopȁt i drȕgu škȕlju, kȁd su se dȍprla vrȃta na barȁki i vȇliki hlȃd je dȍša sprȉd njȉh.
Motovȗnci su se sledȉli.
• Jȏh! Nemȏjte nȁs! Mȉlost! – zajōkȃ je šȅpasti kaligȃr.
Dȋv je klȅka i složȉja z ručetȉnami ȕna četȉri junãka u jȇno brȉme.
• Ki stȅ?
• Motovȗnci. Ja sȁn Škȃrpa.
• Te se domȋšljan. Ȕni šȅpasti. A ča ȉšćete totȅka?
• Ma... Rȅć ću svȅ. Zlȃto.
Bȅpu je ulovȉja nȅmir. Imȃ je u gȓsti kaligãra i četȉre ud onȉh mulȏni ča su mu začepȉli z blȁtnin sȇnon ȗsta kȁd je unȏ bȉja kantȃ sprȋd motovȗnskih zidȋn. Kȁko da sȁda jȍped čȕje besȉde ud Ȋlije: „Tornȃj njȉn za sȅbe i mȅne!“ Tȅr, on se je zȁkleja galijȍtu da će se uslobodȉt ud šćavȗnstva i da će se usvētȉt, ma uvȏ drȕgo ubećȃnje jȍš ni zvršȉja. Dȍsta mu je mȁlo bȍlje stȉsnut šȁku i Ȋliji će zȃjno bȉt lȁglje na dnȏlu ud mȏra, u trȍbi ud potȍpljenega brȍda. Ma, kȁko da čȕje glȃs ud hlȁpca Liberȁta: „Ne prolȋvaj kȓv – grȋh je!“ I te mu besȉde grmȇ u ušȋ kȁko zȁpovid. Bȅpo je dȍpra šȁku; nȇće he speštȁt kȁko čȓve, ma će poskȕsit njȉhovu ȍholost ud ke je tolȉko pritrpȉja.
• Ča želȋte zlȃta?
• Zlȃta, ja! zaškičȁli su grajȁni i Bȅpo je vȉdija kȁko su njȉn ȍči zasvitlȉle u škȗremu.
• Ja, ma vȁn ga nȇću darovȁt. Morȃte ga zaslūžȉt.
• A kãko?
• Dõjdite nȁn pomȍć kȁda dȅlamo dȍli u dolȉni.
• Hm! – zamȕmlja je postolȃr.
• Ja ću, - rȅka je jedȁn ud mulȏni.
• Glȅdajte, uvakȍvih ćȅte dobȉt! – rȅka je dȋv i da njȉn da popȉpaju šȏlde.
• Ću i ja! – zvȉka je i drȕgi mulȏn.
• Bȅn, dõbro! – rȅka je Bȅpo. – Sȁda hȍte i čȗvajte se ud uvȉh zidȋn aš bi vȁn se mȍglo ča slȁbega dogodȉt.
Motovȗnci su spȓhli ča; dȋv je lȅga.
Svȅ je mȋrno u lȉtnjoj nȍći, jedȋno kakȍv plȅhut zašvȋče kadikȁd zgȏr štȁle, dȍkle brȇki na Štrȋginoj glavȋci zalȁju na ȍštro svȁko tolȉko. Nȏć je tȅpla. Ȗra je kȁda smȋlje i mȁterina dušȉca lȋvaju z mižolȉći udȏr. Zvȋzde treputȁju – stražãre zbȗjene i mučȇčne zgȏr pȍspane zemljȇ.
Bȅpo ležȋ u trãvi, glȅda u škȗro i ćȗti kȁko mu mȋr ud nȍći dohȁja u dȗšu za ga umekljȁt i načinȉt dȏbre vȍlje. Nȉki glȃs mu šȁpće z dimbȋne dūšȇ da je lȋpo i plemenȉto ča se uslobodȉja nevȍlje i ni zagūšȉja ȕne patȗljke.
Dȕgo je slȕša dȋv mūkȁt krȁve u štȁlah i dȋh njigȍvih kumpȁnji ča spȇ u barȁkah, dȍkle lȉtnja nȏć hȉta na njȅga vȅla natȍpljena z udȏron, ukitȁna z ȉskrami, poškrȍpljena z rosȏn.
Pūhȃ je vitrȉć. Zašȕškalo je svȅ naȍkolo. Sȓhi su proletȉli krȍz grȃne ud hrȃsti i štȑpedi. Tȅžak udȏr ud jȍš tȅple zemljȇ trȕpija je dȋva u lȋce. Bȕgnuja ga je vȉtar u ubrȁz i donȅsa mu je z gȏre i dolȉne udȏr zemljȇ, grȗd, udȏr intrȃde, pelȋna i smȏle ud bõra. I zaparȁlo se je dȋvu da mu ta pȍspana zẽmlja – ta njigȍva zẽmlja ku je on hrānȉja i načinȉja rȍdnon z fȏrcon mȕškul, z patȍki pȍta – govȏri nȉke prelȋpe besȉde. Ȏna ga ȉšće i mȃmi u nȏćnih ȗrah kȁko morȏža, ka ga je zavolȉla z svȍn dȗšon, aš je on znȃ navȁdit je na nȏvo življȇnje, za je zmȕčit i – usrȉćit. I dȋv tȋče z prsȋ zȅmlju, šȋri rȗke kȁko da bi stȉja stȉsnut sȅbi tu svõju vȋrnu morȏžu, ka se dȁje i rȍdna je – tu stȃru mȁter svõju, z ke grȇdu po cȋlen njigȍven tȋlu strȕne mlȋka, vȃli fȏrce.
Mȉsec grȇ na mȁnje i strȕna laskovȋne lahorȋ z vȓha po pozdolȋcah i dolȉnah ȍkoli Brekoglȃvlje gȏre. Sȑebrna prȅja ulovȉla se je za vȓhe ud dȗbi, rȅka bȉn, rȗke ke se ne vȉde sȉpaju z laskovȋne u granȁh svȉtle žȉce na gȓme i stȋne, pȁk rastȅžu po zẽmlji tapȅte po kȉh srȅbro tẽče.
Ljubȋmac ud zemljȇ zȁspa je na trãvi nasrȋd pȍlja ud svojȅga grȃda. Pȍd misečȉnon spodobȃ kȋpu ki ležȋ razvȃljen. Poškrȍpljen z rosȍn i podragȁn z vitrȉćen, grȇ u svȅ dȉmlji sȁnj. Spȋ u šušȕru ud lȋšća i svȅ tȉšen zȗju šćȗrki.
Sunčestȍk; pȑvi trȃki ud sȗnca trȕpaju dȋvu u čȇlo. Z lȃsi pȕnin rosȇ, zbūdȉja se Vȇli Bȅpo, dȉga se i zȁzva na dȅlo kumpȁnje.
Dȋvi su se ustȁli i skȕpili se ȍkolo glavȃra, ki njȉn je rȅka ča su ȕne jȁmice pȍli barȁke i ȍkolo zidȋn, pȁk je da ȗrdin da se ud sȁda nȁprid čȗva i po nõći.
• Ulovȉli su se nȁs ka i mȕhe kõnja, - rȅka je Jurȉć.
• Pȁk ča nȁs brȋga! Će njȉn dodijȁt.
Dȋvi su pȍšli svȁki po svojȅn. Bȅpo je hȉtija na rȁme matȉku i kalȃ se u dolȉnu. Čȅkali su ga kaligȃr i četȉri mladȉći. Ubrȁzi su njȉn bȋli blȋdi i kȉseli, glȃve skalȁne. Dȋvu je bĩlo mirakulȏžo pȍli dũše; ni znȃ kãko će kušeljȁt z tȉma ljȗdi, u ke je prȉja glȅda ka i u bȍge. Pitȃ je sȃm sȅbe ko su to zasprȃvlje ȕni svejȇni ki su ga unãko mȕčili na motovȗnskih zidȉnah.
• Ča ćȅmo? – pȋta je Škȃrpa.
• Ćȅmo prikāpȁt?
• Nȋmamo matȉke.
• Ću kopȁt ja, a vi ćȅte za mȅnon čȉstit kamȇnje. Je ga čȕda u uvȏj zẽmlji. Ćȅte ga speljȁt svȅ na jedȁn kȕp.
I Bȅpo njȉn je ubrnȕja živȍt, rašīrȉja nȍge, sprȉgnuja se, zamāhnȕja z matȉkon, zabȍja je u zȅmlju, pȁk potȇga rȗke h sȅbi i rȁsuja pȕnu matȉku spȕškanih grȗd sprȉd grajȁni.
• Hu! Hu! – hūkȃ je Bȅpo kalȉvajuć se i dȉžuć kȁko vȓh ud tȍpole spȏda tȋri ud bȕre. Na patȍke pȍta mu je pȍčelo tȅć po čẽlu i laštȉt mu se na prsȋ. Dȉsa je jȃko, māhȃ svȅ na vȉše z matȉkon, ka je svitȉla na sȗncu. Napȉnja je i natȅza mȕškule na vrãtu i na lȁhti; frenȉva nȍge, ka i stȗpe. Ledȉna je sprȉd njȅga pȕškala, hodȉla na kȕpe uzȃda njȅga i ȍkolo nȏg tãko da je dȋv sȁda bȉja u rȃhloj zẽmlji svȅ do kolȉna. Zẽmlja je škrīpȁla kȁko da stȅnje spȏda tȋri ki je pȃraju. Grajȁni su za dȋvon skūpljȁli kamȇnje, ali se nȉsu mȍgli koporȉt z unolȉko zemljȇ ča je sprȉd njȉh pȁdala, aš je Bȅpo dȉsa svȅ dȉmlje, kalȉva se je svȅ na nȉže, zdȉza se je zgȏra nȏg dȉžuć visȍko matȉku. Māhȃ je i trȕpa bȑže i jȁče, upijȃnjen ud vȍnja svojȅga pȍta i sȁpon ud zemljȇ.
Grȍta je udskočȉla ud matȉke i udrȉla kaligãra u nȍgu. Škȃrpa je zaškȉča, klȅka i, stȋščuć zȗbe ča ga je bolȉlo, pȃrtija je nȁprid bȅruć kamȇnje.
Bȅpo je dȉga nȍgu, zakorāčȉja nȁprid i prodūžȉja z dȅlon. Najedanpȗt je rȅka svojȉn manuvālȍn:
• Žȇdan sȁn! Mȋh! Vodȇ!
Motovȗnci su skočȉli h patȍku i donȅsli pȕn mȋh. Bȅpo mu je dȍpra nožȉcu, dȉga ga u zrȃk, zabȍja nožȉcu u ȗsta. Grajȁni su glȅdali kȁko jȁbuka skȃče na gȑlu ud dȋva, a lȁloke se pomȁlo dȉžu i kalȉvaju. Mȋh se je prāznȉja i šūmȉja; mȑzla se je võda pȉnila na Bȅpovih ȕsnicah; tȅkla je po rȕnjavih naprȃšenih prsȋ i klokotȁla u gȑlu ko je treputȁlo sȓčuć lȁkomo.
Kȁd je fȉnilo, dȋv je pȗha, ublȉznuja se z jezȉkon i hȉtija prȃzan mȋh.
• A sȁda nȁprid! – rȅka je Bȅpo i zamāhȃ z matȉkon.
Tãko su ȏni dȅlali u dolȉni, a gȍri, na Štrȋginoj glavȉci, grajȁni su se skūpljȁli, špijȁli dȅlavce i pȕškali ud rȃbije.
• Ka sramȏta! Grajȁni dȅlaju za hlȁpca!
• Ćȅmo he potȉrat ča z nȁšega kȍmuna, - rȅka je podeštȁt ud Motovȗna.
• E, mȅštre Škȃrpa, e! Mȍreš se srȁmovat!
Najvȉše je to pȅklo Motovȗnce, ki su se zȁkleli ȕnu svȇnu vȅčer da će sūdȉt kaligãru Škȃrpi i njigȍvin kumpȁnjon. Morȁju uprȁt sramȏtu, morȁju tornȁt za ufȇžu motovȗnske čȃsti, mogȁri ko to bȕde guštȁlo te tȃte i glȃve. Ma su unȋ z drȕgih kȍmuni, za dȁt mȉsta svojȏj rȃbiji i da njȉn bȑže pasȃ dȕgi lȉtnji dȃn, pȍčeli se rūgȁt Motovȗncan.
• Ča je ȉstina da stȅ Vȇlen Bȅpi i vi unȃko dȅlali spȏd Motovȗna?
• Ča ne da je Škȃrpin dȉd bȉja motovȗnski podeštȁt?
• A ȕna vȁša dȋčna kȗla, z kȏn je trȇsa Bȅpo kȁd je z mȃlin pȑston je tȁka, ča je ȉstina da se je nȁgla kȁko kolȁc?
Zalȗdo su podeštȃti mīrȉli nārȍd govȏreć njȉn da kaligārȍva sramȏta ne rȗži svȅ Motovȗnce, aš ćȅš u svȁkoj štȁli nȃjt kakȍvu grȋntavu õvcu. Fȍši je rȃzbojnik Bȅpo ulovȉja ȕne sȉrote kȁko mȁčka mȉše, pȁk he je natȉra za dȅlat mu.
Svȅ za nȉš. Nikȋ je vȉdija kȁko je Škȃrpa pȍša prȍti Bȅpi za ga čȅkat. Motovȗnci su usramȍćeni za svȁ vrimȅna nȁprid.
Grajȁni su kȍmoć dȍčkali sunčezāhȍd.
Trȗdni i naprȃšeni dȍšli su Škȃrpa i njigȍvi kumpȁnji prȅd sunčezāhȍdon u lȏgor. Čȅka he je dȁž ud kamȇnja, švȋk i štrmȍr. Kaligȃr je nȉšto vīkȃ u unȍj zbȑki; māhȃ je z rukȁmi i skakutȃ na šȅpastoj nõgi. Rabijȁni kȕp ni ga stȉja nȁnke čȕt. Motovȗnci su se zaletȉli na sȉrote, hȉtili njȉn konȍpe ȍko vrȃta i ubȉsili he na sȗhi bȍr.
• Škapulȁli smȍ svȏj dȍbar glȃs! – rȅkli su Motovȗnci i grȍta njȉn se je zrondulȁla z sȑca.
• Ni po zakȍnu, ma je kȃko rȃbi! – zmrmoljȃ je motovȗnski podeštȁt.
Dvȃ dȃna su vȉsila njȉhova tȋla na grãni ud bõra.
Trȇti dȃn su grajȁni kalȁli mȑte za he hȉtit u kakȍvu jȁmu. Pȍli svȁkega sȉrotega su nȁšli u žẽpu po dvȃ zlȃtna šȏlda.
• To njȉn je bĩla plȃća, - rȅka je nikȋ. – Bȅpini šȏldi!
Grajȁni su se zapensȁli. Šȁpat je zletȉja po lȏgoru.
• Smȍ bȋli prenȃgli i ȍštri.
• Vȇli Bȅpo dõbro plȃća!
• Pȇt takȍvih dȃni, pȁk si bugȁt čovȉk.
• Brȁti, - zvȋka je nȉki Labinjȁn, – ću bȉt dȍprt. Mi smȍ svȉ siromȁhi grajȁni, a za siromȁha ni sramȏta dȅlat.
• Zȁšto nȁn gospȏda ne dȃdu da si ča zaslȗžimo?
• Tȉraju nȁs na dȋve za ukrȅst zlȃto, pȁk da pȍkle pȏjde svȅ u njȉhove žẽpe.
• Mȕčimo se rȁje za sȅbe!
• Ljȗdi, - zvȉka je jȍped Labinjȁn, - bȕdimo hlȁpci unȅn ki nȁs bȍlje plȃti! To vȁn govȏrin aš znȃn dõbro nȁšu gospȏdu. Držȇ nȁs odȅka dȍkle ne krepȃmo ud glȃdi. Ȏni su krȋvi ča su se hlȁpci dȉgli za pravȋcu.
I ljȗdi su, namȉsto hȉtit mȑte u dolȉnu, skopȁli njȉn grȍb. Grajȁni su se pomolȉli zgȏr mrtvȁci, zakopȁli he i stȁvili njȉn krȋž gȍri.
Unȗ su nȏć dȕgo gorȉli vȍgnji na Štrȋginoj glavȉci i kušeljȁlo se je i dogovārȁlo cȋlu nȏć.
Sȗnce je zȁšlo vȃnka. Čȅte grajȁni su se skalȁle u dolȉnu, pȁk dȍšle prȉd Bȅpu.
• Ča je ljȗdi? – pītȃ je hlȁpac nȁgnjen na mȁnig ud matȉke.
• Bȅpo, nȁša su nȁs gospȏda naljȕcala na vȁs. Dȍprli smȍ ȍči, vȉdimo falcarȉju.
• Pȁk, ča ću vȁn ja?
• Ȗzmi nȁs za dȅlat!
• Ma, ja vȁs ne trȉban.
• Šjȏr Bȅpo, stȁvite nȁs na prȏvu jedȁn dȃn, pȁk ćȅte vȉdit da znȃmo i mi kȃko se držȋ matȉka u rũki i nȍsi kamȇnje i sȋče tȓnje. Danȁs ćȅmo dȅlat za nȉš.
• To ne! Svȁko se dȅlo morȃ poštȅno platȉt. Čovȉk ni blȃgo.
• Tãko se udgovȏri! To je unȏ ča ne znȁju nȁša gospȏda! – zvȉkli su grajȁni i debȍto klȅkli prȉd dȋva mȍleć ga da he ne potȉra ča.
• Ma, ča ću z vȁs? - pitȃ he je Bȅpo - Nȁše matȉke nȉsu za vȁs. Provȃjte!
Bȅpo je zatȗka matȉku u grȕdu. Dvȁjset mȏmki je dotȅklo za je zvȁdit z zemljȇ. Pȏt tẽče, ma trȗd njȉn je ustȃ jȁlov – matȉka se ni mȁkla.
• Bȅn, ȅko!
Grajȁni su ga glȅdali uklepȕšeno.
• Ha! – zvȉka je Bȅpo. – Fȍši vȑganj. Počȅkajte totȅka.
Divusȉna je potȅka na pozgorȋcu kadȉ su trȋ dȋva orȁla i tornȃ se nȍseć z kumpȁnji vȑganj. Grajȁni su umrdȉvali z glavȁmi. Kãko orȁt z tȉn vȑgnjen, kȁd ne mȍru maknȕt nȁnke ȕnu matȉku.
• Vẽžite i potȅžite! – rȅka je Bȅpo i hȉtija njȉn snȍp konȍpi.
Grajȁni su se primīšljȁli. Glȅdali su spȍd ȍka kȁko da su stȉli nadȑznut se jedȁn drȕgen u dȗšu. Ma su njȉn ubrȁzi bȋli blȋdi; u očȋ njȉn je plamsȁlo žȗto svȉtlo – ingordȉja za zlȃton. Svȉ su ȏni ćūtȉli da se to mȏra dogodȉt, aš he na to tȉra vȇlika sȉla ku se ne mȍre frmȁt. Glȃve su njȉn se sprȉgle jȍš vȉše, ȍči su njȉn bȋle jȍš lačnȉje.
Najedanpȗt su se strȇsli, hȉtili su pȍd nȍge i zȁdnju sramȏtu. Grajȁni su ulovȉli konȍpe, dȍšli blȉže vȑgnju.
Prȋko stȏ ljȗdi je pȍčelo potȅzat. Ti drȕgi su se namȉstili za pritīskȁt i rȉvat.
Bȅpo je ulovȉja ručȉce ud vȑgnja, zaronȉja lemȅš u ledȉnu. Konȍpi su se natȇgli, stȍtine nȏg je ȕprlo u zȅmlju, zahrōpȁlo je čȕda prsȋ. Vȑganj je zaškrīpȃ, ma se ni mȁka. Zaškrgutȃ je i zazvonȉja drivȅni vȑganj kȁko da se ne da unȅn ča bi stȉja ti rȏj patȗljki; zastȅnja je kȁko da zõve jakȍst Bȅpovih vȏli ki su zijȁli z prīkljȇta pȍli sȃm u ȕni kȕp nārȍda. Blȃgo je būkȁlo kȁko da njȉn ni prȁvo ča su ti mȃli ljȗdi navālȉli na vȑganj, kȇga sȁmo govȅda mȍru dȉgnut, zravnȁt i ponȅst do lȃrgega kunfȋna ud pȍlja.
Bȅpo je ȕpra z svȍn fȏrcon na ručȉce; naslonȉja se mrȅž njȉh, rȉnuja pȑsa nȁprid, dȉga čẽlo.
• Fȏrca! – zvīkȁli su grajȁni.
Štȋ! – zagrmȉja je Bȅpo. Vȑganj se je mȁka, zalȇla se i zabrāzdȉja po ledȉni, potȅžen i rȉvan ud grajȁni sprȉgnutih, pȍtnih i krvȃvih u lȋcu, a zravnȁn z rukȏn ud hlȁpca dȋva.
Manje poznate beside:
dȍnka – znači
bugatȉja – bogatstvo
narȅšćina – imovina
štȅme – grbovi
fȇbra – temperatura
kȃrba – svađa
zameritȁt – zaslužiti
cȁta – šapa
bradȕc – brada
krtȉne – krtice
bȕgnut – lupiti
morȏža – ljubavnica
sunčestȍk – izlazak sunca
dodijȁt – dosaditi
frenȉvat – kočiti
tȋri – udarci
rȕnjavo – dlakavo
sunčezāhȍd – zalazak sunca
naljȕcat – nahuškati
ingordȉja – lakomost